Opće upute za pisanje studentskih radova

O ulozi i značenju citiranja u studentskim radovima

Primjeri ispravnog citiranja za pojedine vrste radova

Bibliografija radova iz GPP-a (za svrhe daljnjeg istraživanja)

Forma je za svakog pravnika veoma bitna. Zato posebnu pozornost treba posvetiti i oblikovanju svoga rada. Kako treba rad izgledati? Koliko treba biti dugačak? Na koji način treba pisati? Kako unutar njega oblikovati manje i veće cjeline? Što ide na početak, a što na kraj? - sve su to pitanja koja si treba postavljati, a koja su nešto opširnije obrađena u donjem tekstu.

Nakon revizije prve (odnosno, po potrebi, druge ili treće) verzije teksta, sastavlja se konačni nacrt rada. On je konačan po tome što je riječ o prvoj verziji koja se predaje na čitanje i komentar voditelju seminara - no ne i po svojoj apsolutnoj finalnosti. Konačni nacrt treba pretendirati na to da ujedno bude i završna verzija rada - kako po cjelovitosti svoga sadržaja, tako i po potpunosti bilježaka, zaokruženosti svoje opreme i lišenosti tiskarskih i drugih grešaka. Konačni nacrt jest ipak samo nacrt, sve dok ga voditelj ne odobri kao konačan tekst seminarskog rada.
U vezi konačnosti teksta rada može se citirati anegdota iz jednog priručnika za pisanje studentskih radova prema kojoj je idealan onaj rad čija se prva verzija temeljito, polako i iscrpno dotjerivala i na temelju koje je sastavljena druga verzija; ta se druga verzija usavršavala s krajnjom pozornošću i savjesnošću kao treća verzija. Treća je verzija bila podloga za konačni nacrt rada, koji je uništen da bi autor mogao posao započeti ispočetka i napisati zaista dobar seminarski rad.
U stvarnosti, nije za očekivati da će autori seminarskih radova, ako su se pridržavali ovih uputa, često morati svoje već napisane radove započinjati iznova. Ipak, voditelju seminara i/ili mentoru rada mora se ostaviti mogućnost da uputi autora na nedostatke podnesenog nacrta i savjetuje mu izmjene koje će doprinijeti kvaliteti konačnog uratka. Ako ponekad voditelji seminara iz različitih razloga odluče ne vraćati podneseni nacrt na dotjerivanje, to ne mora nužno biti prednost za autora rada, jer će se u tome slučaju nedostaci rada reflektirati na njegovu ocjenu (da o podobnosti za objavljivanje u studentskim i stručnim publikacijama i ne govorimo). S druge strane, može se očekivati da će u nekim slučajevima biti moguće ili čak nužno vratiti rad na dotjerivanje i više puta, sve dok rad ne zadovolji minimalnim formalnim i sadržajnim uvjetima za pozitivnu ocjenu.
Zbog potrebe da se nacrt seminarskog rada pregleda, po potrebi komentira na njegovim marginama i poleđini stranica, ili izvuku pojedine stranice i nadomjeste drugim stranicama, konačni nacrt seminarskog rada treba predati voditelju seminara u neuvezanom obliku - u standardnom fasciklu s prozirnom prednjom stranicom u koji se rad umeće nakon bušenja rupa i stavljanja stranica na za to predviđeni mehanizam, ili u običnoj prozirnoj omotnici (foliji), pri čemu je rad potrebno prije spojiti metalnim spojnicama ("zaklamati").
Rad se ispisuje jednostrano, ostavljajući poleđinu stranice praznom kako bi se po potrebi i na nju mogli ispisivati komentari.

Vrijeme za sastavljanje i rok za predaju rada

Kako je obveza studenta da tijekom akademske godine izradi do dva seminarska rada, jasno je da u pravilu autorima radova stoji na raspolaganju više no dovoljno vremena za sastavljanje rada. Ipak, proces pisanja rada, ako se rad piše savjesno i u skladu s ovim uputama, ne treba podcijeniti. Prikupljanje literature, provođenje istraživanja, selekcija i čitanje radova i sastavljanje zabilješki mogu potrajati od više tjedana do više mjeseci. Pisanje prve verzije teksta redovito također neće biti moguće okončati za manje od nekoliko tjedana. Nekoliko dana potrebno je rezervirati za reviziju teksta, a određeno vrijeme treba predvidjeti i za komentare voditelja seminara i kasnije dopune i ispravke nacrta rada.
Zbog toga treba ozbiljno uzeti objavljene rokove za predaju rada te odabrati temu i početi s pisanjem rada dovoljno rano kako bi se rad mogao na vrijeme okončati. Ako je rok za predaju radova krajem semestra, veoma je poželjno da se tema odabere i počne s radom već početkom semestra. Prilikom istraživanja i pisanje ne treba brzati, ali niti previše odugovlačiti, jer je je gotovo jednako toliko važno da se tekst preda na vrijeme koliko i to da bude kvalitetan i potpun. O voditelju seminara ovisi kakav će biti pristup objavljenim rokovima i kakve će biti sankcije za zakašnjele radove. Kašnjenje može imati bitan utjecaj na ocjenu, a studentima koji prekasno predaju rad mogu se odrediti dodatni zadaci i obveze. U najgorem slučaju, voditelj seminara može odbiti primiti zakašnjele radove - jednako kao što ni sudac neće u razmatranje uzeti žalbu koja stigne nakon proteka roka za njeno ulaganje.

Način pisanja - tip pisma i sloga

Svrha je seminarskog rada pokazati zrelost u obradi teme, a ne inventivnost u grafičkoj obradi i prijelomu konačnog teksta. Stoga je prilikom oblikovanja konačnog nacrta potrebno u ravnotežu dovesti želju za lijepo oblikovanim radom i potrebu da se u prvi plan stavi sadržaj, a ne specifičnosti u likovnom oblikovanju rada.
Neki tehnički elementi pri pisanju rada ipak trebaju biti savladani. Dok se za kraće eseje i klauzure može tolerirati nacrte rada pisane rukom, opće je pravilo da duže radove, počevši od seminarskih na dalje, treba sastavljati pisaćim strojem ili na osobnom računalu. Zbog jednostavnosti korekcija, danas je standard da se seminarski radovi sastavljaju na računalu. Konačni nacrt rada sastavljenog na računalu potrebno je ispisati na odgovarajućem pisaču (za sada se, čak ni kao nacrt rada, ne prihvaća elektronski zapis - npr. na disketi - ako se drugačije izričito ne dogovori s voditeljem seminara). Rukom pisani nacrt rada nije prihvatljiv i student ga prije predaje voditelju svakako treba prepisati.
Očekuje se da studenti već prilikom upisa na fakultet vladaju barem osnovama daktilografije i računalstva i da su stoga u stanju sami strojno napisati i obraditi rad. Ako kod ponekog studenta to i nije slučaj, toplo se preporučuje da se već na samom početku studija vlastiti nedostaci u ovome pogledu prevladaju. Ako se unatoč ovoj preporuci rad daje na prepisivanje drugima, autor rada mora biti svjestan da osobno odgovara za sve greške u prijepisu rada - a praksa pokazuje da su takve greške česte i mnogobrojne. U svakom slučaju potrebno je - čak i ako autor sam prepisuje nacrt rada - veoma pozorno pročitati prijepis rada i ispraviti eventualne pogreške. Standard je da se u pisanom tekstu tolerira do dvije tiskarske greške na stranici rada - ako se taj broj prijeđe, voditelj rada može vratiti nacrt rada i naložiti odgovarajuće ispravke.
Što se tiče odabira tipa pisma i sloga, potrebno je voditi računa o sljedećim osnovnim pravilima.
Prvo pravilo je da prilikom odabira tipa slova treba strogo izbjegavati odabir ekstravagantnih tipova slova, ili korištenje više tipova slova (fontova) u radu. Kako se još uvijek nezanemarivi postotak radova piše na pisaćem stroju - gdje je u pravilu odabir tipa slova ograničen ili nemoguć - trebalo bi i prilikom sastavljanja nacrta rada na računalu koristiti tip slova koji čim više nalikuje strojno sastavljenom tekstu. Također je potrebno voditi računa i o količini teksta po stranici nacrta rada. Radi ujednačavanja i mogućnosti vizualne usporedbe, idealno je da stranica nacrta rada odgovara standardnoj autorskoj kartici, tj. da na njoj (uključujući i razmake i prazne redove) bude oko 1800 slovnih znakova. To se postiže tako da redak teksta u prosjeku ima 60 slovnih mjesta, a da na stranici (uključujući i zaglavlje, odnosno bilješke na dnu) bude oko 30 redaka.
Što se tiče načina isticanja pojedinih dijelova teksta, i ovdje treba paziti na odmjerenost i štedljivu uporabu pojedinih načina isticanja.
Ovdje vrijede sljedeća pravila:
· podcrtavanje i kurziv osnovni su način isticanja; ako se, u skladu s preporukom, pri pisanju koristi neproporcionalni tip slova (Courier) ili pisaći stroj, podcrtani su oni dijelovi koji se u konačnom tekstualnom slogu nalaze u kurzivu. Zbog toga preporučuje koristiti ili potcrtavanje (primjereno za Courier) ili kurziv (primjereno za proporcionalni tip slova, kao što je Times ili Arial). Inače, potcrtavanjem ili kurzivom ističu se strani izrazi (ad hoc, fairness), pojedini dijelovi citata (op. cit., ibid. - vidi infra …) i mjesta u tekstu na koja se posebno želi obratiti pozornost čitatelja.
· masni tisak ili s p a c i o n i r a n j e valja koristiti samo iznimno, i to isključivo za isticanja pojedinih razina naslova i podnaslova.
Preporučujemo da studenti za svoje seminarske radove, ako ih sastavljaju na računalu, koriste sljedeće parametre:
· Vrsta papira: standardni bijeli A4 papir (bankpost ili kopirni, min. 70 g.).
· Margine: po 2,5 centimetara sa svake strane (gore/dolje, lijevo/desno).
· Prored: dvostruki u glavnom tekstu rada, jednostruki u bilješkama (fusnotama).
· Vrsta slova: Courier ili Courier New (neproporcionalna vrsta slova koja je po obliku nalik na slova pisaćeg stroja).
· Veličina slova: 12 točaka - points (ili 10 cpi - characters per inch, znakova po inču).
U dogovoru s voditeljem seminara mogu se koristiti i drugi tipovi slova. Od proporcionalnih tipova slova (fontova) češće se susreću Times New Roman (od serifnih fontova) i Arial (od sanserifnih fontova). Ako se iznimno odobri uporaba tih slova, za preporučiti je korištenje veličine od 12 (11) točaka u glavnom tekstu i 10 (9) točaka u bilješkama. Ostale vrste i veličine slova u pravilu se ne smiju koristiti u nacrtima seminarskih radova.
Preporučuje se da se u konačnom nacrtu rada ne uravnava desna margina (alignment: left) i ne koristi automatsko rastavljanje riječi (hyphenation).
Stranice u radu potrebno je obvezatno numerirati. Preporučuje se da se numeracija stranica stavlja u gornjem desnom uglu, u istom tipu i veličini slova. Numeracija se ne stavlja na prvu stranicu, a u numeraciju se ne uključuje naslovna stranica. Glavni dio rada numerira se arapskim brojevima (1, 2, 3 itd.). Ako prije glavnog dijela rada postoji više stranica uvoda, predgovora, sadržaja i sličnoga, one se zasebno numeriraju malim rimskim brojevima (i, ii, iii, iv itd.). Numeraciju stranica najlakše je stavljati automatski, podešavanjem odgovarajuće komande programa za obradu teksta (brojanje stranica, page numbering).
Vidi primjer odgovarajuće formatirane stranice seminarskog rada (primjer I).

Opseg rada

Opseg rada može varirati ovisno o temi i predmetu iz kojega se rad piše. Ipak, postoje određene okvirne granice ispod kojih (odnosno iznad kojih) seminarski radovi ne bi smjeli ići.
Poželjni opseg rada iznosi otprilike jedan autorski arak (šesnaest standardnih kartica opsega 1800 znakova). Ovisno o temi i načinu obrade, rad može biti i veći ili manji, ali u pravilu ne bi smio biti kraći od 10 (deset) kartica teksta, niti prelaziti opseg od dva autorska arka (32 kartice). Takav opseg proizlazi ne samo iz konvencija u pogledu forme, već i iz činjenice da bi seminarski rad u pravilu trebao biti podložan istim standardima kao i članci i kraći radovi koji se objavljuju u stručnoj i znanstvenoj periodici.
U opseg se računa u pravilu samo glavni dio rada, a ne i dodatne stranice (sadržaj, popis literature, normativnih akata i sudske prakse i sl.). Uvod i zaključak računaju se u opseg rada.
Poneki autori seminarskih radova pribjegavaju "dovitljivim" strategijama kako bi povećali (ili naizgled povećali) tekst svoga rada - uz povećanje margina, proreda ili veličine slova pribjegava se pisanju kraćih odlomaka, ostavljanju dvostrukog ili višestrukog razmaka između pasusa, svođenju pojedinih poglavlja na par rečenica nakon čega se prelazi na sljedeću stranicu i slično. Sve ove "strategije" su kontraproduktivne za autora, jer ga već na prvi pogled diskvalificiraju i mogu dovesti do vraćanja rada na ponovno pisanje.
Treba napomenuti da većina suvremenih računalnih programa za obradu teksta (tekst-procesora) imaju ugrađenu mogućnost automatskog prebrojavanja broja znakova, redaka i riječi (npr. funkcija Word Count u Wordu). Ako pojedini rad ne odgovara prima facie gore navedenim standardima (poklapanje stranice sa standardnom autorskom karticom), a pogotovo ako se uz dopuštenje voditelja seminara koristi tip slova, margina i proreda koji je evidentno "gušći" ili "rjeđi" u odnosu na taj standard, može se zatražiti od autora ili druge osobe da deklarira broj znakova/riječi/redaka, kako bi se stekao objektivan uvid u stvarni opseg rada. U tom slučaju, dijeli se broj znakova rada s 1800 kako bi se dobio stvaran broj kartica. Kao rezervni način provjere opsega rada može poslužiti broj riječi (cca 300 riječi po kartici) odnosno broj redaka (cca 28 do 30 redaka po kartici).

Naslovna stranica

Naslovna stranica rada treba na prvi pogled omogućiti da se lako identificira autor, tema i svrha rada. Zbog velikog broja studenata i njihovih radova potrebno je u visokoj mjeri standardizirati pojedine elemente naslovne stranice.
Elementi naslovne stranicu su zaglavlje, srednji dio i podnožje. Svi elementi na naslovnoj stranici centriraju se kako bi se postigla ravnoteža i po horizontalnoj i po vertikalnoj osi.
Za naslovnu stranicu koristi se isti tip i veličina slova kao i za glavni dio rada. Samo se naslov rada ističe, tako da se piše velikim slovima.
U zaglavlju stoji naziv fakulteta (Pravni fakultet u Zagrebu) i naziv katedre u sklopu čijeg je kolegija seminarski rad sastavljen (npr. Katedra za međunarodno privatno pravo).
U srednjem dijelu stoji ime studenta i puni naslov rada, ispod čega je naznaka svrhe rada (npr. seminarski rad). Ispod toga treba naznačiti ime voditelja seminara/mentora rada.
U podnožju je mjesto i naznaka vremena nastanka rada (obično godina ili godina i mjesec predaje rada - npr. Zagreb, 2000.)
Vidi primjer naslovne stranice rada (Primjer II).

Kompozicija i sadržaj rada

Seminarski rad, iako ne mora biti odveć dugačak, već se ubraja u one forme koje po svome opsegu nužno zahtijevaju unutrašnje strukturiranje da bi bile pregledne i jasne. Za razliku od kraćih eseja, kod seminarskih radova nije dovoljno strukturirati rad na uvod, glavni dio i zaključak, nego je (posebno glavni dio) potrebno razlomiti na više smislenih cjelina - dijelove, poglavlja i potpoglavlja.
Koliko će dijelova rad imati, koliko će duboko ići grananje unutar pojedinih dijelova, i kako će ta grananja biti raspoređena - ovisi o temi i pristupu rada. Treba ipak nastojati ostvariti preglednu i uravnoteženu strukturu. U takvoj strukturi raspored pojedinih elemenata treba biti ravnomjeran, a njihova dužina usporediva. Treba izbjegavati poglavlja koja bi bila suviše kratka (npr. sastojala se od samo jednog odlomka) ili suviše duga (npr. potpoglavlja od pet i više stranica).
Cjeline unutar pojedinih dijelova označavaju se brojevima i slovima na sljedeći način:
· dijelovi - veliki rimski brojevi (I., II., III., IV. itd.);
· poglavlja - velika slova (A., B., C., D. itd.);
· potpoglavlja - arapski brojevi (1., 2., 3., 4. itd.);
Ako postoji potreba za pojedinim užim grananjima unutar potpoglavlja, ona se mogu označavati malim slovima (a., b., c., d. itd.), malim rimskim brojevima (i., ii., iii., iv. itd.) i slično. Takva će niža grananja ipak u pravilu biti potrebnija kod dužih formi (diplomskih, magistarskih i doktorskih radova) nego li kod radova dužine seminarskog rada.
Drugi način označavanja dijelova rada jest onaj koji se služi samo arapskim brojevima, i to tako da najviša cjelina ima samo jedan broj (1., 2., 3. itd.), a da se cjelinama unutar nje dodaju arapski brojevi odvojeni točkom (tako unutar cjeline 1. nalaze cjeline 1.1., 1.2., 1.3., 1.4. itd., a unutar cjeline 1.3. cjeline 1.3.1., 1.3.2., 1.3.3. itd.).
Za pojedina nabrajanja unutar teksta rada mogu se koristiti alineje, označene crticom (-) ili nekim drugim znakom - zvjezdicom (*) ili drugim simbolom (npr. #).
Vidi primjer III. za sadržaj rada (označavanje prvom i drugom metodom).

Bilješke

Bilješke su veoma važan dio teksta seminarskog rada. U bilješkama se:
- upućuje na izvore svih važnijih činjenica i ideja iznesenih u tekstu, definicije manje poznatih ili specifično korištenih pojmova koji se navode u tekstu,
- upućuje na izvore gdje se neko pitanje o kojemu se govori u tekstu detaljnije obrađuje,
- raspravlja o nekim sporednim ali korisnim aspektima nekog problema koji bi mogli biti korisni čitatelju,
- upućuje na suprotna ili drugačija mišljenja od iznesenih u tekstu, upućuje se na neki drugi dio vlastitog rada gdje se podrobnije obrađuje neko pitanje (infra…, supra…).
Obratno, u bilješkama se ne upućuje na općeprihvaćene stavove, općepoznate činjenice te uvriježene izreke, poslovice i citate.
Bilješke se mogu pisati kao završne bilješke (endnotes, bilješke na kraju rada) ili kao bilješke na dnu (podnožju) svake stranice (footnotes, "fusnote"). Ako se rad piše pisaćim strojem, bilješke je mnogo jednostavnije pisati na kraju teksta, jer promjene u bilješkama neće utjecati na promjene u formatu (prijelomu) glavnog teksta rada. Međutim, ako se tekst sastavlja na računalu, uobičajeno je i preporučljivo da se koriste bilješke u podnožju teksta, jer su preglednije, a kako suvremeni programi za pisanje tekstova olakšavaju njihovo unošenje u tekst, tako ovaj oblik neće donijeti autoru veće tehničke poteškoće. Oba su načina načelno prihvatljiva, a lagana se prednost se kod seminarskih radova daje pisanju bilježaka na dnu stranice.
Nema univerzalnog recepta za broj i dužinu bilježaka u tekstu. U radu od jednog autorskog arka neki će autori imati desetak bilježaka, a neki i pedesetak. Kod nekih autora pretežu bilješke od nekoliko riječi, dok neki znaju napisati i bilješku od više od stranice teksta. To ne znači da je svaki od stilova pisanja bilježaka jednako ispravan - upravo suprotno, vještina pisanja bilježaka stječe se dugotrajnom praksom, a po pravilnim, preglednim, discipliniranim i informativnim bilješkama mogu se dosta lako razlučiti dobri od manje dobrih radova. Rad popraćen suviše malobrojnim i kratkim bilješkama može se vratiti kao nedovoljno potkrijepljen (a u najgorim slučajevima propuštanje upućivanje na mjesto citata u bilješkama može izazvati sumnju u plagijat - vidi infra pod g.). Rad koji ima isuviše mnogobrojne i predugačke bilješke može postati nepregledan i opterećen nepotrebnim detaljima, ponavljanjima i upućivanjima na notorne i irelevantne činjenice. Fini suodnos uzajamnog nadopunjavanja glavnog dijela teksta i bilježaka odlika je dobroga stila i može imati bitan utjecaj na konačnu ocjenu rada. U svakom slučaju, potrebno je voditi računa o temeljnoj funkciji bilježaka - podupiranju argumenata iz glavnog teksta, omogućavanju identifikacije izvora stavova autora te upućivanju na srodne i suprotne stavove drugih. Uz to, u bilješkama je mjesto i raspravljanju o supsidijarnim i manje važnim pitanjima i digresijama, tako da se argumenti u glavnom tekstu mogu razvijati jasno, organizirano i izravno.
Kao i u glavnom tekstu, tako se i u bilješkama treba štedljivo koristiti raspoloživim prostorom i izbjegavati ponavljanja i preširoke izvode. U svrhu ekonomiziranja prostorom, razvijen je niz kratica koje su postale standard stila znanstvenog i stručnog izražavanja.
Širi popis standardnih kratica nalazi se na kraju ovih uputa (vidi infra pod ...). Ovdje navodimo samo neka pravila koja se odnose na kratice i skraćene načine upućivanja:
· ako se neki izraz koristi više puta u tekstu (npr. naziv institucije ili zakona), poželjno je takav izraz skratiti, uvažavajući standardne kratice i pravila skraćivanja (popis nekih važnijih zakona i drugih domaćih propisa i njihovih kratica nalazi se u Annexu II);
· prilikom prvog pojavljivanja izraza koji se krati, potrebno je navesti potpun tekst izraza, a u bilješci definirati kraticu. Alternativno, kratica se može definirati u zagradama i u glavnom dijelu teksta. Primjer: ...tijelo koje imenuje suce je Državno sudbeno vijeće (u daljnjem tekstu: DSV);
· ako kratica u tekstu ima više, poželjno je na početku rada sastaviti popis korištenih kratica; standardne kratice iz općeg jezika (itd., npr., tzv., i sl.) nije potrebno navoditi u popisu (za listu nekih standardnih kratica, uglavnom iz hrvatskog i latinskog jezika, vidi Annex III);
· ako se u bilješci upućuje na druga djela koja podržavaju stav autora ili su mu vrlo bliska, na takav se odnos upozorava standardnim kraticama i izrazima (tzv. signali). Najčešće se koriste sljedeći signali srodnosti stavova: vidi (v.), vidi i (v. i), tako (i), slično (i). Ako je, međutim, autor u cijelosti prenio/parafrazirao stavove iz drugog djela, signal se može i izostaviti.
· ako se u bilješci navodi stav različit (suprotan) od autorova, to se naznačava signalima: ali vidi; suprotno...;
· ako se u bilješci upućuje na stav koji je sadržajno sličan, ali ne sasvim identičan, pa bi stoga usporedba sa stavovima autora bila potencijalno zanimljiva, to se naznačava signalima: usp. (usporedi) ili cf. (od lat. confer, usporedi);
· ako se u bilješci upućuje na izvore u kojima je naznačena tema ili stav opširnije elaborirana, to se naznačava signalima: opširnije (o tome), amplius, vidi (v.) opširnije (o tome), pobliže (o tome);
· ako se upućuje na stavove iznesene na drugome mjestu u svome radu, koristi se za već iznesene stavove izraz supra (gore), a za stavove koji će se kasnije iznijeti izraz infra.
· u radovima iz područja prava posebno je potrebno obraćati pozornost na to da se u bilješkama ispravno skraćuje odredbe zakona i drugih normativnih akata: ...takva je odredba propisana u čl. 180. st. 1. t. 4. ZKP-a;
Također, osobito je važno da se u bilješkama pozorno slijede pravila citiranja literature, zakonskih tekstova i sudske prakse.

O citiranju vidi na ovim stranicama - citiranje.htm.