| Sudovi | |
| Državno odvjetništvo | |
| Odvjetništvo | |
| Javno bilježništvo | |
| Pučki pravobranitelj | |
| Ustavni sud | |
| Europski sud | |
| Ministarstvo pravosuđa | |
| Ostala tijela |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||
|
|
|
|||||
|
|
||||||
 |
|
USTAVNI SUD REPUBLIKE
HRVATSKE
ukidaju: - odredba članka 9. stavka 5. u dijelu koji glasi: »i Državno sudbeno vijeće«; - odredba članka 16. stavka 5.; - odredbe članka 18.; - odredbe članka 23. stavaka 1., 2., 3. i 4.; - odredba članka 29. stavka 1.; - odredbe članka 37. stavaka 1. i 2.; - odredba članka 37. stavka 3. u dijelu koji glasi: »na prijedlog Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora«. II. Na temelju odredbe članka 36. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske odredbe članka 12. alineje 1. u dijelu koji glasi: »predsjednika sudova ili« i alineje 2. istog članka u dijelu koji glasi: »predsjednika suda ili«, te odredbe članka 20. stavka 1. u dijelu koji glasi: »predsjednik suda« i odredbe stavka 2. točke 3. istog članka u dijelu koji glasi: »dužnosti predsjednika suda«, te se ukidaju: - odredbe članka 12. alineje 1. u dijelu koji glasi: »predsjednika sudova ili« i alineje 2. istog članka u dijelu koji glasi: »predsjednika suda ili«; - odredbe članka 20. stavka 1. u dijelu koji glasi: »predsjednik suda«, te stavka 2. točke 3. istog članka u dijelu koji glasi: »dužnosti predsjednika suda«; Sukladno tome, ukidaju se i dijelovi svih drugih odredaba Zakona koji se odnose na imenovanje i razrješenje predsjednika sudova, odnosno na stegovnu odgovornost predsjednika sudova za obavljanje poslova sudske uprave u postupku pred Državnim sudbenim vijećem, i to: - odredbe članka 24. stavka 1. alineje 2. i 3.; - dijelovi odredaba koji glase: »predsjednik suda ili«, »predsjednik suda, odnosno«, »predsjednik ili«, »ili predsjednik suda« u svim padežima u člancima 13. stavku 2.; 16. stavcima 1. i 3.; 17. stavcima 9., 11. i 12.; 21. stavcima 2. i 3.; 25. stavcima 1., 2. 3. i 4.; 26. stavku 2.; 28. stavku 3.; 30. stavku 2.; 31. stavcima 1. i 2.; 32. stavcima 1., 2. i 3.; 34. stavcima 3. i 6. i članku 35.; - dijelovi odredaba koji glase: »a za predsjednika suda od predsjednika neposredno višeg suda u koji se imenuje sudac ili predsjednik« (članak 17. stavak 1.); »a ako se postupak vodi protiv predsjednika suda, predsjednik neposredno višeg suda ili sudac kojeg on odredi« (članak 24. stavak 3.); »a ako se postupak vodi protiv predsjednika suda, od predsjednika neposredno višeg suda ili suca kojeg on odredi« (članak 25. stavak 4.); »za predsjednika suda - predsjednik neposredno višeg suda, za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske i državnog odvjetnika Republike Hrvatske - stegovni sud Vijeća« (članak 31. stavak 3.); »a za predsjednika suda - predsjednik neposredno višeg suda« (članak 32. stavak 2.). III. Ukinute odredbe odnosno njihovi dijelovi, osim dijela odredbe članka 9. stavka 5. Zakona, prestaju važiti 31. listopada 2000. godine. IV. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredaba članka 19. stavka 2. i članka 38. stavka 2. Zakona. V. Obustavlja se postupak za ocjenu ustavnosti odredaba članka 9., članka 16., članka 17., članka 20., članka 21., članka 23. i članka 39. stavka 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću iz 1993. godine (»Narodne novine«, broj 58/93), kao i postupak za ocjenu njegove ustavnosti u cijelosti.
- Božidar Peša, koji osporava odredbe članka 16. stavka 2., članka 17., članka 20., članka 21., članka 23., članka 37. stavka 3. i članka 39. stavka 2. Zakona; - Marko Marić, Baldo Papac i Petar Pulišelić, koji osporavaju odredbe članka 37. stavaka 1. i 2. Zakona; - Tomislav Radočaj, koji osporava glavu IV. Zakona koja se odnosi na postupak imenovanja sudaca (članci 16., 17. i 18.); - Anton Jelić, koji osporava Zakon u cijelosti, a osobito odredbe članka 8. i članka 9. Zakona. 2. Svi navedeni prijedlozi podneseni su u razdoblju od 1994. do 1996. godine sa stajališta zakonskog teksta iz 1993. godine, te ustavnog teksta važećeg prije donošenja Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 135/97). Tako, primjerice, Božidar Peša osporava i naziv Zakona o Državnom sudbenom vijeću iz 1993. godine pozivom na odredbu članka 121. bivšeg ustavnog teksta, koja je govorila o Republičkom sudbenom vijeću. 3. Prvotni tekst Zakona iz 1993. godine izmijenjen je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Državnom sudbenom vijeću iz 1999. godine (»Narodne novine«, broj 49/99; u daljem tekstu: Zakon iz 1999. godine), a ustavnost pojedinih odredaba tog Zakona osporava dr. Krunislav Olujić, i to ustavnost odredaba članka 9. stavka 5., članka 16. stavka 5., članka 19. stavka 2., članka 23. stavka 1., članka 29. stavka 1., članka 37. stavka 3. i članka 38. stavka 2. 4. U prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti navedeni predlagelji ističu nesuglasnost pojedinih odredaba Zakona o Državnom sudbenom vijeću s odredbama članaka 3., 4., 5., 14., 20., 26., 44., 54., 80., 81., 98., 120. i 121. Ustava Republike Hrvatske. 5. Odredbe članka 9., članka 16. stavka 2., članka 17., članka 20., članka 21., članka 23., članka 37. stavka 3. i članka 39. stavka 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću iz 1993. godine, koje osporavaju predlagatelji navedeni u točki 1., više nisu na snazi. Stoga je, uslijed nepostojanja pretpostavki za postupanje temeljem članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 - u daljem tekstu: Ustavni zakon), postupak za ocjenu njihove ustavnosti obustavljen. Iz istih razloga obustavljen je i postupak za ocjenu ustavnosti preostalih odredaba članka 16., koje su se nalazile u osporenoj glavi IV. Zakona iz 1993. godine, tako da je iz glave IV. Zakona za ocjenu ustavnosti preostao jedino članak 18., koji je - uslijed toga što nije brisan niti izmijenjen Zakonom iz 1999. godine - još uvijek na snazi. Konačno, budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Državnom sudbenom vijeću iz 1999. godine prvotni tekst Zakona iz 1993. godine bitno izmijenjen, obustavljen je i postupak za ocjenu ustavnosti Zakona iz 1993. godine u cijelosti.
6.1. Odredbe članka 8. uređuju imunitet predsjednika i članova Državnoga sudbenog vijeća (u daljnjem tekstu: DSV). Predlagatelj osporava njihovu ustavnost zbog toga što Ustav ne predviđa imunitet za članove DSV-a, nego samo za zastupnike, suce i ustavne suce. 6.2. Odredba članka 9. stavka 5. propisuje da prijedlog za razrješenje dužnosti predsjednika ili člana DSV-a prije isteka vremena na koje je izabran može podnijeti, pored ostalih, i Državno sudbeno vijeće. Osporavajući ustavnost navedene odredbe u dijelu koji govori o pravu DSV-a da i ono predlaže razrješenje svojih vlastitih članova, predlagatelj napominje: »…odredbom čl. 121. Ustava utvrđen je djelokrug DSV-a koji se iscrpljuje u pravu tog tijela da imenuje i razrješuje te odlučuje o disciplinskoj odgovornosti sudaca i državnih odvjetnika. Zbog toga je ustavnopravno apsurdno i neodrživo zakonsko rješenje koje »probija« ustavni djelokrug DSV-a i tom tijelu daje bilo kakvu mogućnost utjecaja na postupak razrješenja vlastitih članova.« 6.3. Odredba članka 16. stavka 5. propisuje da predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske imenuje DSV, bez objave slobodnog mjesta predsjednika suda i postupka propisanog člankom 17. Zakona, i to na prijedlog Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora. Predlagatelj u svom podnesku osporava navedenu odredbu iz sljedećih razloga: ».. Županijski dom, sukladno odredbi čl. 81. Ustava, može obavljati samo poslove koji su kao takvi utvrđeni Ustavom Republike Hrvatske. Budući da ovlast Županijskog doma o predlaganju kandidata za predsjednika Vrhovnog suda kao takva nije propisana Ustavom, postaje jasno zbog čega je protuustavan svaki pokušaj proširenja ovlasti tog Doma zakonskim putem. Dodatno, takvo ovlaštenje Županijskog doma bilo bi ponižavajuće za sudbenu vlast u cjelini, jer zakonsko »probijanje« ustavnih ovlasti u korist tog Doma minorizira poziciju predsjednika Vrhovnog suda kao čelne osobe sudbene vlasti, s obzirom da taksativno navedeni ustavni djelokrug Županijskog doma, pravno hijerarhijski promatrano, ima prevagu nad utvrđivanjem kandidata za čelnu osobu treće državne vlasti.« Isti prigovor istaknut je i u svezi s odredbom članka 37. stavka 3. prema kojoj državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vijeće imenuje, na prijedlog Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora, bez objavljivanja slobodnih mjesta i postupka propisanog u članku 17. Zakona. Predlagatelj osporava i tu odredbu u dijelu u kojem se propisuje da se državni odvjetnik Republike Hrvatske imenuje na prijedlog Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora. 6.4. Odredbe članka 18. propisuju postupanje DSV-a nakon izvršenog imenovanja sudaca, to jest njegovu obvezu da o izvršenom imenovanju izvijesti zakonom određene subjekte, obvezu objave odluka o imenovanjima sudaca u »Narodnim novinama«, rok za stupanje na dužnost imenovanih sudaca i posljedice koje za sobom povlači nestupanje imenovanog suca na dužnost u određenom roku. Predlagatelj osporava navedene odredbe sa stajališta načela vladavine prava propisanog člankom 3. Ustava. Razlozi osporavanja njihove ustavnosti, prema mišljenju predlagatelja, su sljedeći: - postupak imenovanja sudaca uređen je samo u pogledu objave oglasa, pribave mišljenja o kandidatima, utvrđivanje liste kandidata (članci 16. i 17. Zakona), te postupka nakon provedenog imenovanja (članak 18. Zakona); - ni Zakon ni Poslovnik DSV-a ne određuju na osnovi čega se donosi odluka o imenovanju jednih, a o neimenovanju drugih kandidata za suce (predlagatelj ujedno napominje da bi Poslovnik - i kad bi uređivao ovu materiju - prekoračio ovlasti uređivanja putem podzakonskog akta, »no tada bi, bar na pogrešnom mjestu, bio u materijalnom smislu propisan sadržaj elemenata po kojima se odlučuje o imenovanjima sudaca«); - Zakon ne sadrži odredbu iz koje bi se znalo koji je nužni sadržaj mišljenja što ga daju predsjednik suda u koji se biraju suci i predsjednik neposredno višeg suda; ne sadrži odredbu iz koje se vidi na osnovi kojih elemenata Državno sudbeno vijeće donosi svoju odluku; postoji li obveza obrazloženja odluke Državnog sudbenog vijeća, osobito u slučaju neprihvaćanja kandidature, zbog čega se njegove odluke ne mogu kontrolirati i verificirati odnosno osporiti, a time je Državno sudbeno vijeće steklo poziciju da može odlučivati i neovisno o tome je li njegova odluka bilo u čemu podudarna s danim mišljenjima; - protiv odluka Državnoga sudbenog vijeća o neimenovanju sudaca nema pravnog lijeka, »tako da nadomjestkom tom pravnom lijeku ostaje jedino ustavna tužba«, iz čega prema podnositelju, slijedi zaključak »kako to vijeće, neovisno o dobrim ili lošim namjerama njegovih članova, jednostavno ne može djelovati tako da ispuni svoju osnovnu svrhu«; - svi navedeni nedostaci, prema mišljenju predlagatelja, osobito bivaju naglašeni u prijelaznom razdoblju primjene Zakona o sudovima. U tom smislu predlagatelj ističe: »Kako u tom postupku sudjeluje velik broj dosadašnjih sudaca, odluka o njihovom eventualnom neimenovanju stvarno se u potpunosti izjednačuje s odlukom o razrješenju u slučaju kad neimenovani sudac ujedno gubi posao. Međutim, razrješenje, kao najteža disciplinska kazna, može biti posljedica jedino najtežeg disciplinskog djela, što treba biti nesumnjivo i dokazano ustanovljeno u disciplinskom postupku (...) uz zajamčeno pravo na žalbu. Prema Zakonu (članak 23. stavak 5.) o zahtjevu za zaštitu protiv odluke kojom je izrečena ili potvrđena kazna razrješenja od sudačke dužnosti odlučuje Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora. U slučaju neimenovanja za suca, koje ima sve učinke razrješenja, takve zaštite nema«. Predlagatelj zaključuje da stvaranje samostalne sudbene vlasti »nije zajamčeno niti je dostižno ako je odlučivanje o imenovanju sudaca lišeno svakog materijalnog i postupovnog pravnog uređenja i tako prepušteno dobroj ili lošoj volji, dobrim ili lošim namjerama, iscrpnim ili djelomičnim ili nikakvim prikazima činjeničnog stanja, ukratko onome što se u običnom govoru voli nazivati - običnim voluntarizmom (...). Temeljna je svrha svakog zakona, kojim se uređuje rad državnog tijela, odrediti granice dosega njegovih ovlasti, odrediti postupak po kojem ono djeluje, odrediti načine na koje se kontrolira ispunjavanje prethodno propisanih zakonskih zahtjeva, i nakon toga može se govoriti o slobodnom djelovanju tijela unutar jasnih zakonskih granica i ovlasti. Zakon određuje granice moći i zaštitu onih na koje se odnosi djelovanje zakona. Nema li zakon toga, on ostaje zakonom po nazivu i okviru, a sadržajno omogućuje bezakonje«. 6.5. Odredba članka 19. stavka 2. propisuje da predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske prisegu daje pred predsjednikom Republike Hrvatske. Navedenu odredbu predlagatelj osporava zbog toga što je takvo rješenje, prema njegovom mišljenju, protivno načelu trodiobe vlasti (članak 4. Ustava) i samostalnosti i neovisnosti sudstva (članak 115. Ustava), kao i odredbama o ustavnom djelokrugu predsjednika Republike iz sljedećih razloga: »... polaganje prisege predsjednika Vrhovnog suda pred predsjednikom Republike, s obzirom da nije propisano Ustavom, ne može biti zakonskim putem utvrđena dužnost državnog poglavara, jer je za sudbenu vlast neprihvatljivo rješenje prema kojemu, primjerice, davanje pomilovanja za najbeznačajnija kaznena djela, dodjela odlikovanja, postavljanje ili opoziv hrvatskih diplomatskih predstavnika ili pak imenovanje i razrješenje vojnih dužnosnika, kao poslovi iz predsjednikova ustavnog djelokruga, imaju prednost pred davanjem prisege čelne osobe hrvatske sudbene vlasti«. Isti prigovor podnositelj ističe i u svezi s odredbom članka 38. stavka 2. prema kojoj državni odvjetnik Republike Hrvatske prisegu daje pred predsjednikom Republike Hrvatske. Ni ta prisega ne može biti provedena pred predsjednikom Republike, smatra predlagatelj, jer ono što nije propisano Ustavom ne može biti zakonskim putem utvrđena nadležnost državnog poglavara. 6.6. Odredbe članka 23. stavaka 1., 2., 3. i 4. propisuju da u stegovnom postupku u prvom stupnju odlučuje stegovni sud DSV-a, sastavljen od predsjednika i dva člana DSV-a, a u daljim odredbama je razrađen sastav stegovnog suda DSV-a, dok je u stavku 4. propisano da o žalbi protiv odluka stegovnog suda odlučuje Vijeće, bez članova stegovnog suda. Nadalje, odredba članka 29. stavka 1. propisuje postupak žalbe protiv odluke stegovnog suda o stegovnoj odgovornosti. Predlagatelj osporava navedene odredbe ističući da se takvim rješenjem DSV pretvara u tijelo drugog stupnja stegovnog postupka, koje odlučuje u povodu pravnih lijekova protiv odluka prvostupanjskog stegovnog suda. Podnositelj prijedloga to drži nesuglasnim Ustavu s obzirom na izričitu ustavnu odredbu prema kojoj o disciplinskoj odgovornosti sudaca i državnih odvjetnika može odlučivati samo Državno sudbeno vijeće u punom sastavu (članak 121. i članak 120. stavak 2. alineja 4. Ustava). Podnositelj prijedloga svoju tvrdnju obrazlaže na sljedeći način: »Zakonom se mogu propisati bliže odredbe o pretpostavkama disciplinske odgovornosti i tijeku disciplinskog postupka, ali ne i o samom odlučivanju o disciplinskoj odgovornosti pravosudnih dužnosnika, jer o njoj, sukladno Ustavu, može odlučivati samo Državno sudbeno vijeće«. 6.7. Odredbe članka 37. stavaka 1. i 2. propisuju da prijedlog za imenovanje državnih odvjetnika ili njihovih zamjenika DSV-u podnosi državni odvjetnik Republike Hrvatske. Uz prijedlog, državni odvjetnik Republike Hrvatske samo izvješćuje DSV o svim prijavljenim kandidatima, a DSV može prijedlog državnog odvjetnika Republike Hrvatske prihvatiti ili odbiti. Predlagatelji osporavaju suglasnost navedenih odredaba s Ustavom, zbog toga što one omogućuju »... državnom odvjetniku da po svom osobnom nahođenju, i iz samo njemu poznatih razloga i kriterija, te bez obrazloženja, u začetku eliminira kandidate koji su se prijavili na oglas, a koji kandidati, (...) ispunjavaju sve uvjete za imenovanje (...). Uz to nije sasvim jasna svrha odredbe članka 37. stavak 1. Zakona (...) da Državni odvjetnik Republike Hrvatske izvješćuje Vijeće o svim prijavljenim kandidatima, kada oni kandidati koji nisu predloženi ne mogu biti imenovani. Naime, Državno sudbeno vijeće može imenovati samo one kandidate koje je Državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio (...). Smatramo da je intencija ustavne odredbe iz članka 121. stavka 1. Ustava ta da o svim kandidatima za suce i državne odvjetnike, odnosno njihove zamjenike, raspravlja Državno sudbeno vijeće, te donosi odluku o njihovom imenovanju, odnosno razrješenju«.
8. Neposredno mjerodavne za ocjenu ustavnosti Zakona, odnosno pojedinih njegovih odredaba, jesu odredbe članaka 3., 4. i 5. Ustava. 8.1. Odredbom članka 3. Ustava vladavina prava ustanovljena je kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. 8.2. Odredbom članka 4. Ustava državna vlast u Republici Hrvatskoj ustrojena je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. 8.3. Odredbom članka 5. Ustava načelo ustavnosti i zakonitosti utvrđeno je kao temeljno načelo pravnog poretka Republike Hrvatske. 9. Ostale odredbe Ustava neposredno mjerodavne za ocjenu ustavnosti osporavanog Zakona jesu one koje uređuju granice ovlasti pojedinih tijela državne vlasti utvrđenih Ustavom. U konkretnom slučaju, radi se o odredbi članka 81. alineji 5. Ustava, koja propisuje da Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora, osim taksativno navedenih poslova, obavlja i druge poslove utvrđene Ustavom. Za ocjenu ustavnosti Zakona neposredno je mjerodavna i odredba članka 121. stavka 1. Ustava, koja propisuje da suce i državne odvjetnike, u skladu s Ustavom i zakonom, imenuje i razrješuje te o njihovoj disciplinskoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće. 10. U postupku ocjene ustavnosti Zakona o Državnom sudbenom vijeću odnosno pojedinih njegovih odredaba, a u svezi s navedenim odredbama Ustava Republike Hrvatske, Ustavni sud pošao je od stajališta da vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, sadrži i pitanje o općim obilježjima koje bi zakoni morali imati kako bi s vladavinom prava bili usklađeni. Sud utvrđuje da je za ocjenu ustavnosti osporavanog Zakona to pitanje najvažnije, zbog toga što se vladavina prava ne smije poistovjećivati samo za zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti. 11. Premda pretpostavlja punu ustavnost i zakonitost u smislu članka 5. Ustava, vladavina prava je više od samog zahtjeva za postupanjem u skladu sa zakonom: ona uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona. Stoga vladavina prava sama po sebi ne može biti pravo u istom smislu u kojem su to zakoni koje donosi zakonodavac. Vladavina prava nije samo vladavina zakona, već vladavina po pravu koja - uz zahtjev za ustavnošću i zakonitošću, kao najvažnijim načelom svakog uređenog pravnog poretka - sadrži i dopunske zahtjeve koji se tiču samih zakonâ i njihova sadržaja. 11.1. U tom smislu Sud osobito ističe da u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje. 12. Nadalje, Sud ističe da je načelo diobe vlasti iz članka 4. Ustava jedno od onih pravila za ustrojstvo državne vlasti koja su korisna utoliko ukoliko služe vladavini prava i brane je. Iako samo po sebi nema nezavisnu vrijednost, načelo diobe vlasti jedno je od elemenata vladavine prava, jer sprječava mogućnost koncentracije ovlaštenja i političke moći (samo) u jednom tijelu. Sud pri tom ističe da se odijeljenost triju vlasti ne treba tumačiti mehanički, jer su sve tri državne vlasti funkcionalno isprepletene i međusobno prožete mnoštvom najrazličitijih odnosa i međuutjecaja, s pretežitim ciljem uzajamnog nadzora. 13. Uvažavajući navedena polazišta, Sud utvrđuje da se Ustavom propisana razdioba nadležnosti između državnih vlasti najbolje štiti ako zakonodavcu nije dopušteno zakonima zadirati u Ustavom utvrđene ovlasti i dužnosti najviših tijela državne vlasti predviđenih Ustavom. U postupku ocjene ustavnosti Zakona o Državnom sudbenom vijeću, Sud je stoga zauzeo stajalište da ovlasti i dužnosti koje pripadaju najvišim Ustavom utvrđenim tijelima unutar svake od državnih vlasti - a koje su (ovlasti i dužnosti) također propisane Ustavom - ne mogu biti ni proširivane ni ograničavane zakonima, jer bi to moglo utjecati na njihov Ustavom utvrđeni položaj i na međusobne odnose među njima, a time i na temeljna obilježja ustavnopravnog poretka kakav je izvorno ustrojen Ustavom.
15. Obrazloženje razloga zbog kojih je Sud ocijenio navedene odredbe nesuglasnima s Ustavom navode se prema redoslijedu i numeraciji članaka u prvotnom tekstu Zakona iz 1993. godine, s unijetim izmjenama i dopunama iz 1999. godine. Članak 9. stavak 5. 16. Osporen je dio odredbe članka 9. stavka 5. Zakona, koji glasi: »Prijedlog za razrješenje dužnosti predsjednika ili člana Vijeća prije isteka vremena na koje je izabran mogu podnijeti (...) i Državno sudbeno vijeće«, s obrazloženjem da je odredbom čl. 121. Ustava utvrđen djelokrug DSV-a koji se iscrpljuje u pravu tog tijela da imenuje i razrješuje te odlučuje o disciplinskoj odgovornosti sudaca i državnih odvjetnika. Zbog toga je, prema predlagatelju, neodrživo zakonsko rješenje koje »probija« ustavni djelokrug DSV-a i tom tijelu daje bilo kakvu mogućnost utjecaja na postupak razrješenja vlastitih članova. 16.1. Polazeći od stajališta iznesenog u točki 13. odluke, Sud utvrđuje da ne postoji ustavna osnova za proširivanje nadležnosti DSV-a i na razrješenje vlastitih članova. Stoga je odredbu članka 9. stavka 5. Zakona trebalo ukinuti u dijelu koji glasi: »i Državno sudbeno vijeće«. Članak 12. alineje 1. i 2. 17. Razmatranjem odredaba Zakona o Državnom sudbenom vijeću koje predlagatelji nisu osporili u svojim podnescima, a vodeći se stajalištem zauzetim u točki 13. Odluke, Sud je utvrdio da nadležnost DSV-a, propisana člankom 12. alinejama 1. i 2. Zakona, dijelom nije u suglasnosti s nadležnošću DSV-a propisanom člankom 121. stavkom 1. Ustava. 17.1. Članak 121. stavak 1. Ustava propisuje sljedeće: »Suce i državne odvjetnike, u skladu s Ustavom i zakonom, imenuje i razrješuje te o njihovoj disciplinskoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće«. Za razliku od toga, odredbe članka 12. alinejâ 1. i 2. Zakona propisuju sljedeće: »U djelokrug Vijeća spada: - imenovanje predsjednika sudova ili sudaca te državnih odvjetnika i njihovih zamjenika, - vođenje postupka za razrješenje predsjednika suda ili suca te odlučivanje o njihovom razrješenju i razrješenju državnih odvjetnika i njihovih zamjenika«. 17.2. Poredbom ustavne i zakonske odredbe Sud je došao do zaključka da je Zakon proširio nadležnost DSV-a i na imenovanje i razrješenje predsjednika sudova, za što zakonodavac nije imao ustavne osnove niti je tu nadležnost predvidio u članku 1. samog Zakona. 17.3. Sud utvrđuje da dužnost predsjednika suda nije sudačka, nego upravna funkcija, koja je u sudovima uvedena radi obavljanja poslova tzv. sudske uprave. Poslovi sudske uprave uređeni su u glavi III. točki I. Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 3/94, 100/96, 131/97 - u daljem tekstu: ZoS) pod nazivom »Sudska uprava«, a obuhvaćaju osiguranje uvjeta za pravilan rad i poslovanje suda (ustrojstvo unutarnjeg poslovanja u sudu, skrb o urednom i pravodobnom obavljanju poslova u sudu, postupanje s pritvorenicima, poslove u svezi sa stalnim sudskim procjeniteljima, tumačima i vještacima, poslove pozivanja i raspoređivanja sudaca porotnika, poslove ovjere isprava namijenjenih uporabi u inozemstvu, poslove u svezi s predstavkama i pritužbama stranaka na rad suda, poslove u svezi s ostvarivanjem dužnosti i prava službenika i namještenika u sudu, vođenje statistike, financijsko-materijalno poslovanje suda, itd. - članak 25. ZoS-a). 17.4. Poslove sudske uprave obavlja predsjednik suda sukladno zakonu i sudskom poslovniku (članak 26. stavak 1. ZOS-a). Prema tome, predsjednik suda imenuje se za obavljanje upravnih poslova u sudu. Hoće li predsjednik suda u razdoblju svoga mandata obavljati, istodobno s upravnom, i sudačku dužnost, ovisi o broju sudaca u pojedinom sudu. Položaj i mandat predsjednika suda uređen je člankom 48. ZoS-a, koji glasi: »Predsjednik suda je sudac koji uz tu dužnost obavlja i poslove sudske uprave. U sudovima s više od 20 sudaca predsjednik suda može obavljati samo poslove sudske uprave. Predsjednik suda imenuje se na vrijeme od osam godina, a protekom tog vremena može biti ponovno imenovan. Vrijeme na koje je imenovan za predsjednika suda počinje teći danom imenovanja. Predsjednik suda koji nije ponovno imenovan za predsjednika suda nastavlja obnašati dužnost suca u istom sudu bez ponovnog imenovanja«. 17.5. Iz navedene odredbe nedvojbeno proizlazi da je imenovanje određenog suca na položaj čelnika sudske uprave (predsjednika suda) privremena upravna funkcija, posve odvojena od poslova koje ta ista osoba obavlja kao sudac. Osoba imenovana na položaj predsjednika suda nastavit će obavljati svoju sudačku dužnost u punom opsegu nakon što završi njegov mandat predsjednika suda. 17.6. Sukladno prethodnim navodima, Sud utvrđuje da je DSV tijelo državne vlasti usmjereno samo na imenovanja i razrješenja sudaca radi obavljanja sudačke dužnosti.1 Štoviše, ovlast imenovanja i razrješenja predsjednika sudova od strane DSV-a u nedostatku izričite ustavne odredbe - ne bi se mogla izvesti čak ni po prirodi stvari, jer se predsjednici sudova imenuju radi internog upravljanja sudom i njegovim poslovanjem, to jest radi vođenja poslova sudske uprave, koji po svojoj pravnoj prirodi pripadaju upravnom, a ne sudskom djelokrugu. 17.7. Upravnu prirodu poslova predsjednikâ sudova potvrđuje i odredba koja uređuje nadzor nad poslovima sudske uprave. Prema izričitoj odredbi članka 37. stavka 3. ZoS-a, poslovi sudske uprave pod neposrednim su nadzorom Ministarstva pravosuđa. Ta odredba, naime, propisuje da »Ministarstvo pravosuđa u obavljanju poslova pravosudne uprave može poništiti ili ukinuti svaki nepravilan ili nezakonit akt donesen u obavljanju poslova sudske uprave ili samo donijeti akt koji, u obavljanju poslova sudske uprave, nije donesen ili nije pravodobno donesen«. 17.8. Sud zaključno utvrđuje da imenovanje neke osobe za suca određenog suda od strane DSV-a predstavlja formalnu pretpostavku za imenovanje dotične osobe (i) na dužnost predsjednika suda, jer prema izričitoj zakonskoj odredbi, predsjednik suda može biti samo sudac, to jest samo ona osoba koju je DSV već prethodno imenovao na dužnost suca radi obavljanja sudačke dužnosti. No, Sud isto tako utvrđuje da DSV nije nadležan za imenovanja već prethodno imenovanih sudaca (i) na upravnu funkciju unutar sudova, to jest za njihova imenovanja (i) na dužnost predsjednikâ sudova. 17.9. Na pitanje o tome kome će se povjeriti nadležnost za imenovanje i razrješenje predsjednikâ sudova (primjerice, Zastupničkom domu Hrvatskoga državnog sabora ili općoj sjednici suda uz suglasnost ministra pravosuđa ili pak samom ministru pravosuđa), nema jednoznačnog odgovora. Sud utvrđuje da je tu odluku ovlašteno donijeti zakonodavno tijelo zasnivajući je na temeljnim značajkama političkog i pravnog sustava utemeljenog Ustavom Republike Hrvatske. 17.10. Sukladno svim prethodnim navodima, Sud je sam pokrenuo postupak i ukinuo kao nesuglasne s Ustavom odredbe članka 12. alineja 1. i 2. Zakona u dijelu koji se odnosi na predsjednike sudova, ali i sve druge odredbe Zakona koje uređuju pitanja vezana uz imenovanja i razrješenja predsjednika sudova u postupku pred Državnim sudbenim vijećem, zbog njihove nesuglasnosti s člankom 121. stavak 1. Ustava. Članak 16. stavak 5. 18. Osporen je dio odredbe članka 16. stavka 5. Zakona iz 1999., koji glasi: »Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske Vijeće imenuje bez objave slobodnog mjesta predsjednika suda i postupka propisanog člankom 17. ovoga Zakona na prijedlog Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora«, zbog toga što Županijski dom, sukladno odredbi članka 81. Ustava, može obavljati samo poslove koji su kao takvi utvrđeni Ustavom Republike Hrvatske. Budući da sporna ovlast Županijskog doma nije propisana Ustavom, predlagatelj tvrdi da je protuustavan svaki pokušaj proširenja ovlasti tog Doma zakonskim putem. 18.1. U postupku ocjene ustavnosti navedene odredbe Sud je prihvatio prijedlog predlagatelja kao osnovan. Djelokrug poslova Županijskog doma odredio je sam Ustav člankom 81., s tim da je u posljednjoj alineji tog članka Ustav predvidio da Županijski dom obavlja i druge poslove, ali samo one utvrđene Ustavom. Sukladno tome, osim poslova navedenih u članku 81., Ustav je Županijskom domu dao u nadležnost i sljedeće poslove: - rješavanje o zahtjevu za zaštitu protiv odluke o razrješenju od sudačke dužnosti (članak 120. stavak 3. Ustava); - predlaganje predsjednika i članova Državnog sudbenog vijeća (članak 121. stavak 3. Ustava); predlaganje sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske (članak 122. stavak 1. Ustava), ali ne i predlaganje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. 18.2. Osim razloga navedenih u prethodnoj točki, Sud utvrđuje da je odredba članka 16. stavka 5. nesuglasna s Ustavom i zbog razloga podrobno obrazloženih u točki 17., to jest zbog neustavnog proširenja nadležnosti DSV-a i na imenovanje i razrješenje predsjednika sudova, za što zakonodavac nije imao ustavne osnove. 18.3. Stoga je odredbu članka 16. stavka 5. Zakona trebalo ukinuti zbog njezine nesuglasnosti s člankom 81. i člankom 121. stavkom 1. Ustava. Članak 18. 19. Osporene su odredbe članka 18. Zakona, koje propisuju da o izvršenom imenovanju Vijeće izvještava svakog kandidata, sud za koji je predsjednik ili sudac imenovan, neposredno viši sud i Ministarstvo pravosuđa (stavak 1.), te da se odluka o imenovanju objavljuje u »Narodnim novinama« (stavak 2.). Predsjednik ili sudac dužan je stupiti na dužnost u roku koji odredi DSV, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana imenovanja (stavak 3.), a ako predsjednik ili sudac, bez opravdanih razloga, ne stupi na dužnost u roku smatrat će se da nije ni imenovan (stavak 4.). Predlagatelj u svom podnesku navodi više razloga zbog kojih tu odredbu smatra nesuglasnom s Ustavom, a koji su podrobno izloženi u točki 6.4. ove odluke, te se svode na pitanje usklađenosti zakona s načelom vladavine prava iz članka 3. Ustava. 19.1. Sud smatra potrebnim istaknuti da se u ovom slučaju ne radi o insititutu pravnih (zakonskih) praznina o kojima Sud ne može donositi meritorne odluke u postupku ocjene ustavnosti zakonâ. U ovom se slučaju radi o pitanju same naravi propisa. Predlagatelj je u pravu kada ističe da je temeljna svrha svakog zakona, kojim se uređuje rad državnog tijela, odrediti granice dosega njegovih ovlasti, odrediti postupak po kojem ono djeluje, odrediti načine na koje se kontrolira ispunjavanje prethodno propisanih zakonskih zahtjeva, i nakon toga može se govoriti o slobodnom djelovanju tijela unutar jasnih zakonskih granica i ovlasti. Iz toga slijedi da jedan od temeljnih zahtjeva koji moraju biti ispunjeni da bi se neki zakon mogao proglasiti sukladnim načelu vladavine prava jest izvjesnost u odnosu prema svima na koje se Zakon treba primijeniti. 19.2. Sud utvrđuje da osporavane odredbe nisu u suglasnosti s prethodno naznačenim značajkama načela vladavine prava, propisanog člankom 3. Ustava. Sud ponavlja da je temeljna svrha svakog zakona, kojim se uređuje rad državnog tijela, odrediti njegov djelokrug i granice njegovih ovlasti, propisati postupak po kojem ono djeluje, te odrediti način na koji se može nadzirati rad tog tijela. Načelo vladavine prava bit će poštivano samo u slučaju ako zakonske odredbe budu dovoljno određene i prema onima na koje se odnose, kako u pogledu njihovih prava i obveza, tako i u pogledu postupka u kojem se o tim pravima i obvezama odlučuje, a posljedice koje će izazvati u konkretnom slučaju primjerene legitimnim očekivanjima stranaka na koje se primjenjuju. 19.3. U povodu većeg broja ustavnih tužbi što su ih, kao i prijedloge za pokretanje postupka u ovom predmetu, podnijeli neimenovani suci odnosno državni odvjetnici ili njihovi zamjenici, Sud je polazio sa stajališta da je misao postojanja DSV-a u tome da istaknuti pravosudni djelatnici i drugi pripadnici pravničke struke, mjerodavno i neovisno o drugim državnim tijelima, na temelju stručnih mjerila, odlučuju o imenovanju i razrješenju pravosudnih djelatnika. Odlučivanje prema stručnim mjerilima i prema pravilima struke, u postupku u kojem se osiguravaju stručnost, neovisnost i dostojnost za obnašanje sudačke dužnosti, treba biti dio sadržaja rada DSV-a. To znači da - postupajući bez takvih mjerila i pravila - Državno sudbeno vijeće postupa protivno cilju i svrsi zbog kojih je osnovano. (Primjerice, u postupku imenovanja sudaca pribavlja se mišljenje predsjednika suda o pojedinim kandidatima, a zapisnici o radu DSV-a pokazuju da pisano mišljenje nije temelj raspravljanja o njima, a također niti njihova stručnost, uspješnost u radu, rezultati rada, posebne odlike kao što su objavljeni znanstveni i stručni radovi i slično. Bez rasprave i navođenja ikakvog razloga za to, pozitivno mišljenje o kandidatu biva zanemareno i kandidat biva neimenovan). 19.4. Sukladno tome, zakon koji dopušta posvemašnju neizvjesnost u pogledu krajnjeg učinka svojih odredaba ne može se smatrati zakonom koji je utemeljen na načelu vladavine prava niti zakonom u kojem je utjelovljeno načelo pravne izvjesnosti. 19.5. Budući da je Hrvatska potpisnica Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljem tekstu: Europska konvencija), Sud smatra potrebnim istaknuti i to da se neće svaki zakon smatrati žzakonomž u smislu Europske konvencije zbog same činjenice svoje opstojnosti. Mjerila Europskog suda za ljudska prava, koja moraju biti ispunjena da bi se riječ žzakonž u sintagmi žpropisan zakonomž (engl. »prescribed by law«; franc. »prévues par la loi«) smatrala zakonom, znatno su stroža. U presudi Sunday Times Case, Europski je sud odredio da zbog načela pravne izvjesnosti »moraju biti zadovoljena dva zahtjeva koja proizlaze iz izraza žpropisan zakonomž. Prvo, zakon mora biti svima dostupan na odgovarajući način: građaninu mora biti omogućeno saznanje o tome što je pravno pravilo koje će se u danim okolnostima primijeniti na dotični slučaj. Drugo, norma se ne može smatrati žzakonomž sve dok nije formulirana dovoljno precizno da građaninu omogući da prema njoj uskladi svoje ponašanje: njemu se mora omogućiti - po potrebi, uz odgovarajući savjet - da predvidi, do stupnja koji je razuman u danim okolnostima, posljedice koje njegovo ponašanje može uzrokovati«.2 Nadalje, u presudi Silver and Others, Europski sud, pozivajući se na prethodno navedenu presudu, izrijekom je utvrdio da »zakon koji daje diskrecijsko pravo mora ukazati na opseg tog prava«.3 Konačno, u presudi Malone v. United Kingdom, Europski je sud utvrdio: »Sud ponavlja svoje mišljenje da se izraz žsukladno zakonuž ne odnosi na puku opstojnost domaćeg zakona, već također i na kvalitetu zakona, zahtijevajući da on bude sukladan vladavini prava, koja se izrijekom spominje u preambuli Konvencije.« Nadalje, u presudi je utvrđeno da zakon mora biti dovoljno jasan u svojim odredbama kako bi građaninu pružio primjereno saznanje u kojim se okolnostima i pod kojim se uvjetima kreće ovlast javnih vlasti. Pozivajući se na presudu Silver and Others, Europski je sud ponovio da »zakon koji daje diskrecijsko pravo mora ukazati na opseg tog prava«, a da će stupanj preciznosti koji se s ovime u vezi od žzakonaž zahtijeva ovisiti o osobitosti materije o kojoj se radi. U tom smislu, Europski je sud istaknuo da bi bilo suprotno vladavini prava da zakonsko diskrecijsko pravo, dato primjenjivačima, bude izraženo u odredbama koje sadrže neograničenu moć. Dosljedno tome, zakon mora ukazati na opseg bilo kojeg diskrecijskog prava povjerenog ovlaštenim vlastima, i na dostatno precizno formuliran način korištenja tog diskrecijskog prava, imajući u vidu legitimne ciljeve i mjere koje su potrebne kako bi se pružila odgovarajuća zaštita pojedincu od arbitrarnog uplitanja.4 Dio članka 20. stavak 1. i stavak 2. točke 3. 20. Sukladno utvrđenju iz točke 17. ove odluke, ustavnopravno sporan je i dio članka 20. stavka 1. i stavka 2. točke 3. Zakona, koji propisuje da predsjednik suda odgovara za počinjena stegovna djela (stavak 1.), a da je stegovno djelo o kojem odlučuje DSV, između ostalih, i neopravdano neobavljanje ili neuredno obavljanje dužnosti predsjednika suda kroz dulje vrijeme. 20.1. Poredbom odredbe članka 121. stavka 1. Ustava i navedene zakonske odredbe Sud je zaključio da je Zakon proširio nadležnost DSV-a i na vođenje stegovnog postupka protiv predsjednika sudova, za što zakonodavac nije imao ustavne osnove. Ustav je, naime, izričit u tome da DSV odlučuje samo o disciplinskoj odgovornosti sudaca u obavljanju sudačke dužnosti. 20.2. Štoviše, u članku 12. alineji 3. samog Zakona, koji sadrži opću odredbu o nadležnosti DSV-a, predviđa se vođenje postupka i odlučivanje samo o stegovnoj odgovornosti sudaca, ali ne i predsjednika sudova. Tek u kasnijim odredbama Zakona, konkretno u članku 20. Zakona, prvi put se propisuje pravo DSV-a da odlučuje i o stegovnoj odgovornosti predsjednika sudova. 20.3. Sud utvrđuje da o disciplinskoj odgovornosti predsjednika suda u obavljanju poslova sudske uprave DSV nije ovlašten odlučivati. Točnije, DSV može odlučivati samo o disciplinskoj odgovornosti predsjednika suda ako je radnja zbog koje se pokreće njegova odgovornost učinjena u obavljanju sudačke dužnosti. 20.4. Sukladno tome, Sud je sam pokrenuo postupak i ukinuo kao nesuglasne s Ustavom odredbe članka 20. stavka 1. i stavka 2. točke 3. Zakona u dijelu koji se odnosi na predsjednike sudova, ali i dijelove svih drugih odredbi Zakona koje uređuju pitanja vezana uz stegovnu odgovornost predsjednika sudova uslijed počinjenih stegovnih djela u obavljanju poslova sudske uprave u postupku pred DSV. Članak 23. stavci 1., 2., 3. i 4. i članak 29. stavak 1. 21. Osporene su odredbe članka 23. stavaka 1., 2., 3. i 4. te članka 29. stavka 1. Zakona iz 1999. godine, koje propisuju da u stegovnom postupku u prvom stupnju odlučuje stegovni sud Vijeća sastavljen od predsjednika i dva člana Vijeća (stavak 1.). Ako se stegovni postupak vodi protiv suca, predsjednik i članovi stegovnog suda Vijeća su suci - članovi Vijeća, a kad se stegovni postupak vodi protiv državnoodvjetničkog dužnosnika, predsjednik stegovnog suda Vijeća je član Vijeća iz reda sudaca a članovi iz reda državnoodvjetničkih dužnosnika - članova Vijeća (stavak 2.). Ako se stegovni postupak vodi protiv člana Vijeća, taj je član izuzet od odlučivanja u stegovnom postupku (stavak 3.). O žalbi protiv odluka stegovnog suda iz stavka 1. ovoga članka odlučuje Vijeće, ali bez članova stegovnog suda (stavak 4.). Nadalje, članak 29. stavak 1. propisuje da protiv odluke stegovnog suda o stegovnoj odgovornosti, stranke mogu izjaviti žalbu DSV-u u roku od osam dana po njezinom primitku. Predlagatelj osporava navedene odredbe Zakona ističući da se takvim rješenjem DSV pretvara u tijelo drugog stupnja stegovnog postupka, koje odlučuje u povodu pravnih lijekova protiv odluka prvostupanjskog stegovnog suda. Podnositelj prijedloga to drži nesuglasnim Ustavu s obzirom na izričitu ustavnu odredbu prema kojoj o disciplinskoj odgovornosti sudaca i državnih odvjetnika može odlučivati samo Državno sudbeno vijeće u punom sastavu (članak 121. stavak 1. i članak 120. stavak 2. alineja 4. Ustava). 21.1. Osporavane odredbe Sud smatra nesuglasnima s Ustavom. Očita neustavnost takvog zakonskog rješenja posebno dolazi do izražaja kad se uzme u obzir broj članova DSV-a koji bi mogli donijeti odluku povodom žalbe u drugom stupnju. Od ukupno 15 članova DSV-a, tri člana ne sudjeluju u drugostupanjskom postupku zbog toga što su činili stegovni sud. Ako je u pitanju član DSV-a protiv kojeg se vodi stegovni postupak, i on mora biti izuzet od odlučivanja. Prema tome, u povodu žalbe u drugom stupnju u tom slučaju odlučuje samo 11 članova DSV-a, a za donošenje odluke dovoljno je i 6 glasova. Zaključno, od ukupno 15 članova DSV-a u pojedinim situacijama bilo bi dovoljno i 6 glasova za donošenje konačne odluke o stegovnoj odgovornosti suca, državnog odvjetnika, člana DSV-a, itd. Sud utvrđuje da takvo zakonsko uređenje, čak i neovisno o članku 121. stavka 1. Ustava, predstavlja tešku povredu temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. 21.2. Stoga je odredbe članka 23. stavaka 1., 2., 3. i 4. te članka 29. stavka 1. Zakona trebalo ukinuti zbog njihove nesuglasnosti s člancima 3., 120. stavak 2. alineja 4. i 121. stavak 1. Ustava. Članak 37. stavci 1. i 2. 22. Osporene su odredbe članka 37. stavaka 1. i 2. Zakona, koje propisuju da prijedlog za imenovanje državnih odvjetnika ili njihovih zamjenika podnosi Vijeću državni odvjetnik Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana isteka roka za podnošenje prijave. Uz prijedlog, državni odvjetnik Republike Hrvatske izvješćuje Vijeće o svim prijavljenim kandidatima (stavak 1.). Vijeće može prijedlog državnog odvjetnika Republike Hrvatske prihvatiti ili odbiti (stavak 2.). Predlagatelji osporavaju suglasnost navedenih odredaba s Ustavom, zbog toga što one omogućuju državnom odvjetniku da po svom osobnom nahođenju, i iz samo njemu poznatih razloga i kriterija, te bez obrazloženja, u začetku eliminira kandidate koji su se prijavili na oglas, a koji kandidati ispunjavaju sve uvjete za imenovanje. 22.1. Sud utvrđuje da je u postupku ocjene ustavnosti navedene odredbe razmatrao ovlaštenja ministra pravosuđa u postupku predlaganja kandidata za suce iz članka 17. Zakona u odnosu prema ovlaštenjima državnog odvjetnika Republike Hrvatske iz članka 37. stavaka 1. i 2. Zakona. Naime, prema odredbi članka 17. stavka 11. Zakona ministar pravosuđa obvezan je na listu staviti sve kandidate koji ispunjavaju uvjete za imenovanje, te uz listu priložiti i svoje mišljenje, ali i obavijestiti DSV o svim prijavljenim kandidatima. Prema tome, nadležnost ministra pravosuđa u ovom je pitanju svedena na ispitivanje ispunjava li uopće prijavljeni kandidat uvjete za imenovanje za suca, te se njegova nadležnost u ovom pitanju ne može smatrati zadiranjem u posao DSV-a (to jest, u imenovanje sudaca), a ponajmanje zadiranjem u neovisnost sudstva. Između osoba koje su na listi (što znači: između svih osoba koje ispunjavaju uvjete) DSV imenuje suce, a ministar, sastavljajući listu, nikoga ne isključuje iz mogućnosti imenovanja. On samo ispituje prethodne pretpostavke o tome radi li se o kandidatima koji ispunjavaju uvjete za imenovanje ili ne. 22.2. U postupku ocjenjivanja ustavnosti odredaba članka 37. stavaka 1. i 2. Zakona treba imati u vidu bitnu razliku između liste kandidata za suce koju DSV-u podnosi ministar pravosuđa (na kojoj se nalaze svi kandidati koji su se prijavili na oglas, a koji ispunjavaju zakonom propisane uvjete za suce), s jedne strane, i prijedloga za imenovanje državnih odvjetnika ili njihovih zamjenika koji DSV-u podnosi državni odvjetnik Republike Hrvatske, s druge strane. Za razliku od liste kandidata ministra pravosuđa, prijedlog koji podnese državni odvjetnik Republike Hrvatske DSV može samo prihvatiti ili odbiti, što znači da DSV u posljednjem slučaju ne provodi imenovanje u punom opsegu ovlaštenja danih mu Ustavom. Obveza državnog odvjetnika Republike Hrvatske da izvijesti DSV o svim prijavljenim kandidatima u tom se smislu može smatrati obvezom formalističke naravi, bez ikakvog utjecaja na konačni izbor državnih odvjetnika i njihovih zamjenika. 22.3. Zbog svega navedenog, Sud utvrđuje da je odredbe članka 37. stavaka 1. i 2. Zakona trebalo ukinuti zbog njihove nesuglasnosti s člankom 121. stavkom 1. Ustava. Dio odredbe članka 37. stavka 3. 23. Osporen je dio odredbe članka 37. stavka 3. Zakona, koji propisuje da državnog odvjetnika Republike Hrvatske DSV imenuje na prijedlog Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora, zbog toga što je, prema mišljenju predlagatelja, utvrđivanje prijedloga kandidata za državnog odvjetnika Republike Hrvatske od strane Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora nesuglasno Ustavu iz već navedenog razloga, tj. zbog toga što u Ustavu ta nadležnost nije navedena među poslovima koje je ovlašten obavljati Županijski dom. 23.1. Zbog razloga obrazloženih u točki 18. ove odluke, Sud utvrđuje da je dio odredbe članka 37. stavka 3. koji glasi: »na prijedlog Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora«, također trebalo ukinuti zbog njegove nesuglasnosti s člankom 81. Ustava.
Predsjednik ili član Vijeća ne smije biti pozvan na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje u Vijeću. Predsjednik ili član Vijeća ne smije biti pritvoren niti se protiv njega smije pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Vijeća. Predsjednik ili član Vijeća može biti pritvoren bez odobrenja Vijeća samo ako je zatečen da čini kažnjivo djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju duljem od 5 godina. U takvom slučaju državno tijelo, koje je predsjednika ili člana Vijeća pritvorilo dužno je o tome odmah izvijestiti Vijeće. Vijeće može odlučiti da predsjednik ili član, protiv kojeg je pokrenut kazneni postupak, ne obavlja dužnost u Vijeću dok taj postupak traje«. 24.1. Predlagatelj smatra da je Ustav izričito naveo kojim kategorijama dužnosnika pripada imunitet, te da člankom 121. Ustava to svojstvo nije dano ni predsjedniku ni članovima DSV-a, te je stoga zakonom propisan imunitet članova DSV-a u nesuglasnosti s Ustavom. 24.2. U postupku ocjene ustavnosti članka 8. Zakona, Sud ističe da se ne može apriorno tvrditi kako je imunitet isključivo ustavna kategorija i da samo zbog toga navedenu zakonsku odredbu treba proglasiti nevaljanom. 24.3. U razmatranju pravnog položaja članova DSV-a u odnosu prema institutu imuniteta Sud smatra pravno relevantnima dvije činjenice: prvo, da je DSV sastavljen od sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti; drugo, da Ustav sucima priznaje i imunitet neodgovornosti (to jest, zaštitu suca od odgovornosti u odnosu na njegove govore, izražena mišljenja i na glasovanje pri donošenju odluka) i imunitet nedodirljivosti (to jest, zaštitu suca koja se odnosi na nemogućnost provođenja kaznenog postupka i nemogućnost izricanja sankcija protiv njega za kaznena djela koja je učinio izvan suda, to jest izvan svoje sudačke funkcije). 24.4. Sud utvrđuje da bi proglašenje neustavnom zakonske odredbe o imunitetu članova DSV-a zbog njezine formalne nesuglasnosti s Ustavom dovelo do toga da bi se članovi DSV-a našli u međusobno nejednakom položaju. Oni članovi DSV-a - koji su istodobno i suci - bili bi zaštićeni i imunitetom neodgovornosti i imunitetom nedodirljivosti, dok bi preostali članovi DSV-a (npr. sveučilišni profesori ili odvjetnici) u tom pogledu bili pravno nezaštićeni. 24.5. Budući da je članak 8. Zakona nedvojbeno sporan s formalnopravnog aspekta, ali da specifičan ustavni položaj DSV-a, kao i međusoban položaj članova DSV-a, te potreba da se ispitaju mogućnosti eventualnog razdvajanja i zasebnog uređivanja imuniteta neodgovornosti i imuniteta nedodirljivosti u hrvatskom pravnom poretku, zahtijevaju dalje ispitivanje u postupku ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, Sud je donio rješenje o nastavljanju postupka u vezi s člankom 8. Zakona do konačne obrade tog predmeta na način koji će omogućiti Sudu donošenje odluke o biti stvari.
Članak 19. stavak 2. 26. Osporena je odredba članka 19. stavka 2. Zakona, koja glasi: »Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske prisegu daje pred predsjednikom Republike Hrvatske«, zbog toga što je takvo rješenje, prema mišljenju predlagatelja, protivno načelu trodiobe vlasti (članak 4. Ustava) i samostalnosti i neovisnosti sudstva (članak 115. Ustava), kao i odredbama o djelokrugu poslova predsjednika Republike utvrđenim Ustavom. 26.1. U postupku ocjene ustavnosti navedene odredbe Sud je utvrdio da prijedlog nije osnovan. Predlagatelj osporava ustavnost navedene odredbe temeljeći svoju argumentaciju na pogrešnim postavkama o načelu diobe vlasti, te o samostalnosti i neovisnosti sudstva, kao i o Ustavom utvrđenom djelokrugu poslova najviših tijela državne vlasti. Predlagatelj, naime, u konkretnom slučaju ne uzima u obzir pravnu prirodu ovlasti koje predsjedniku Republike pripadaju temeljem ustavnih odredaba koje u svom podnesku predlagatelj citira. Davanje pomilovanja, dodjela odlikovanja, postavljanje ili opoziv diplomatskih predstavnika, imenovanje i razrješenje vojnih dužnosnika, itd. predstavljaju ovlasti koje - kada ih predsjednik Republike iskoristi - proizvode neposredne pravne učinke: tim se odlukama, kad ih predsjednik Republike donese, zasnivaju novi, odnosno mijenjaju ili ukidaju postojeći pravni odnosi. To znači da su navedene ustavne ovlasti predsjednika neposredno djelotvorne, jer utječu na postojeće pravno stanje u određenom pravnom području ili u konkretnoj pravnoj situaciji. 26.2. Nasuprot tome, pravna situacija u kojoj pred predsjednikom Republike predsjednik Vrhovnog suda daje prisegu ne proizvodi nikakve pravne učinke, niti je to ovlast predsjednika koja na bilo koji način može utjecati na bilo koju činjenicu vezanu uz imenovanje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske: predsjednik Vrhovnog suda to postaje i bez prisege pred predsjednikom Republike. 26.3. Davanje prisege, prema tome, isključivo je solemnitetni čin, svečana zgoda na kojoj se, osobito izraženim ceremonijalnim načinom, obznanjuje urbi et orbi da je određena osoba imenovana na najvišu državnu dužnost. 26.4. Tvrdnje da se tom svečanom zgodom, koja se upriličuje pred predsjednikom Republike, vrijeđa ustavno načelo trodiobe vlasti ili samostalnost i nezavisnost sudstva stoga su posve pogrešne. Polaganje prisege pred predsjednikom Republike ni na koji način ne utječe, niti može utjecati, na sudbenu vlast, na njezino djelovanje, samostalnost i nezavisnost. Dapače, ono na simboličan način - u svečarskom tonu - ističe važnost položaja koji osoba stječe imenovanjem na dužnost predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. 26.5. Sud ističe da se prethodnim utvrđenjem ne poriče mogućnost i pravo zakonodavca da institut prisege predsjednika Vrhovnog suda - budući da je propisan zakonom - posve ukine ili ga pak uredi na posve drugačiji način, kako u pogledu najviše državne institucije pred kojom će se polagati, tako i u pogledu sadržaja prisege. U tom je pitanju, dakle, u cijelosti mjerodavna volja zakonodavnog tijela. Ako se odluči na uvođenje polaganja prisege, onda - pred kojom god najvišom državnom institucijom zakonodavac odredi polaganje prisege (Zastupnički dom, predsjednik Republike, opća sjednica Vrhovnog suda ili nešto treće) - ono će biti valjano s ustavnopravnog aspekta, jer zakonom propisana prisega, zbog svoje deklaratorne i solemnitetne prirode, ne može biti ustavnopravno sporna. 26.6. Sud također utvrđuje da, iako odredba članka 19. Zakona u dijelu koji se odnosi na predsjednike sudova nije u nesuglasnosti s Ustavom, njezin sadržaj nije građa koja bi trebala biti uređena Zakonom o Državnom sudbenom vijeću. To stoga, što - kako je podrobno obrazloženo u točki 17. ove odluke - poslovi imenovanja i razrješenja predsjednika sudova ne mogu biti u nadležnosti DSV-a, pa stoga ni davanje prisege predsjednika sudova - ako se zakonodavac na nju odluči - ne bi bilo svrsishodno uređivati tim zakonom. 26.7. Zbog svega navedenog, Sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbe članka 19. stavka 2. Zakona. Članak 38. stavak 2. 27. Osporena je odredba članka 38. stavka 2. Zakona, koja glasi: »Državni odvjetnik Republike Hrvatske prisegu daje pred predsjednikom Republike Hrvatske«, zbog toga što je takvo rješenje, prema mišljenju predlagatelja, također protivno načelu trodiobe vlasti (članak 4. Ustava), kao i odredbama o djelokrugu poslova predsjednika Republike utvrđenim Ustavom. 27.1. Zbog razloga podrobnije obrazloženih u točki 26. odluke, Sud utvrđuje da ne prihvaća prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredbe članka 38. stavka 2. Zakona.
29. Zbog nužnosti prilagodbe nadležnosti i postupanja Državnog sudbenog vijeća, te uređenja ostalih odnosa vezanih uz imenovanje, razrješenje i disciplinsku odgovornost predsjednika sudova izreci ove odluke, daje se odgodni učinak u odnosu na sve odredbe ili dijelove odredaba koji su ovom odlukom ocijenjeni nesuglasnima s Ustavom Republike Hrvatske, osim dijela odredbe članka 9. stavka 5. Zakona. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke. 30. Rješenje o neprihvaćanju prijedloga za pokretanje postupka ocjene ustavnosti iz točke IV. izreke doneseno je temeljem članka 41. stavka 1. Ustavnog zakona. 31. Rješenje o obustavi postupka iz točke V. izreke doneseno je temeljem članka 58. Ustavnog zakona. Broj: U-I-659/1994
Predsjednik |