Ustavni sud ukinuo odredbe o reviziji kao neustavne

Temeljem prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom, Ustavni sud Republike Hrvatske, na sjednici održanoj 20. prosinca 2006. godine, donio je odluku kojom su ukinute odredbe članka 382. stavka 1. točke 1. i 2., stavka 2. i stavka 3. u svezi sa podnošenjem revizije protiv drugostupanjskih presuda, te članka 497. koji se tiče revizije u postupcima pred trgovačkim sudovima.

Zakonske odredbe o reviziji su mijenjane nekoliko puta, te je zakonodavni trend utjecao na smanjenje mogućnosti za podnošenje revizije. Najšire mogućnosti za izjavljivanje revizije su bile u razdoblju od 1991. do 1999. dok je do 2003. širina mogućnosti bitno smanjena povećanjem potrebnog VPS-a kao i ukidanjem mogućnosti podnošenja revizije u pojedinim posebnim sporovima (pa i trgovačkim). Novelom 2003. ograničenja na izjavljivanje revizije su dodatno pooštrena s obzirom na posebne postupke, kao i uvođenjem uvjetnog VPS-a od 100 000kn, odnosno 500 000kn za postupke pred trgovačkim sudovima.

Predlagatelji su smatrali da osporena odredba članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP-a, koja propisuje visinu vrijednosti predmeta spora (100 000kn) kao uvjet za revizijsku zaštitu pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, ograničava mogućnost da svi građani dobiju jednaku sudsku zaštitu pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Stoga su spomenutu odredbu u svom prijedlogu okarakterizirali kao diskriminirajuća te protivnu člancima 14. i 26. Ustava koji štite prava i slobode svih u Republici Hrvatskoj, jednakost pred zakonom te jednakost pred sudovima.

U postupku iz 2006. Ustavni je sud u postupku odlučivanja o osnovanosti prijedloga predlagatelja utvrdio da su razlozi, zbog kojih zakonsko uređenje revizije ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim, širi i dijelom drugačiji od onih koje su u svojim prijedlozima naveli prethodni i sadašnji predlagatelji. Zbog toga je sud iskoristio i ovlasti koje ima u pogledu ocjenjivanja suglasnosti zakona s Ustavom u slučaju kada je zakon već ranije bio predmetom ustavnosudske ocjene, te je uz razmatranje čl. 382. st.1. točke 1. istodobno pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i čl. 382. st.2. i 3. te čl. 497. ZPP-a. Rezultat je sada već poznat: ukinute su sve razmatrane odredbe ZPP-a, te prestaju važiti 15. srpnja 2008. Iako uvedena kao novo sredstvo za osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, prema presudi Ustavnog suda, zakonsko uređenje je onemogućilo da revizija bude zaista djelotvorno domaće pravno sredstvo za osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Ustavni je sud i ranije imao priliku baviti se pitanjem izvanredne revizije u nekoliko navrata kada podneseni prijedlozi za ocjenu suglasnosti s Ustavom nisu bili prihvaćeni (U-I-396/2002, U-I-1400/2002, U-I-181/2003, U-I-852/2003, U-I-2012/2003 od 10. ožujka 2004., U-I-1016/2000 od 22. studenoga 2000.). U tim prijašnjim odlukama sud je zaključio da je izvanredna revizija ograničeni pravni lijek, te da je VPS legitiman kriterij selekcije. Istovremeno, sud je napomenuo i da primjenom takvog kriterija zakonodavac nije povrijedio ustavnu odredbu prema kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Također, 2004. je sud zaključio da je Novelom iz 2003. propisana nova osnova za podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, te u slučaju kada se revizija ne može podnijeti prema vrijednosti predmeta spora, drugostupanjski sud u izreci presude ima pravo odrediti da je protiv nje revizija dopuštena. Ustavni je sud i sam tada zamijetio da, kada predmet ne zadovoljava kriterij VPS-a, drugostupanjski sud svojom odlukom o dopuštenosti revizije omogućava Vrhovnom sudu Republike Hrvatske osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Jednostavnije rečeno, drugostupanjski sud odlučuje kada će Vrhovni ostvariti svoju ustavnu zadaću. Nažalost, Ustavni sud je 2004. propustio reagirati i na takvu, u najblaže rečeno, neobičnu situaciju.

O uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti Ustavni je sud početkom 2005. uputio Izvješće Hrvatskom saboru u kojemu je napomenuo da stranke podnose ustavne tužbe protiv odluka županijskih sudova u slučajevima kada ne mogu tražiti reviziju, uslijed čega Vrhovni sud ne usklađuje praksu županijskih sudova. U Izvješću je također naznačeno da su potrebne izmjene ZPP-a kako bi se Vrhovni sud stavio u položaj u kojemu može odlučivati o pojedinačnom predmetu i uskladiti različiti sudsku praksu županijskih sudova i time ostvariti svoju ustavnu dužnost.

Kao što je to i Ustavni sud utvrdio, postojećim odredbama o reviziji došlo je do poremećaja ustavnih nadležnosti između Ustavnog suda i Vrhovnog suda budući da su građani, mjesto za revizijom, posezali za ustavnim tužbama kako bi postigli ujednačavanje primjene zakona.

Ukidanjem dijelova članka 382. i članka 497. Ustavni sud je zakonodavcu dao prostor za izradu zakonskog okvira u kojem će postojati djelotvorna pravna sredstva za osiguranje provedbe ustavne nadležnosti Vrhovnog suda Republike Hrvatske, čime će se ublažiti i postojeći poremećaj nadležnosti između najvišeg suda u zemlji i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Na zakonodavcu je odluka o tome kako riješiti očito potrebnu reformu instituta revizije na način da se Vrhovnom sudu omogući ispunjavanje ustavne dužnosti te djelovanje unutar propisane nadležnosti. Rok od preko 19 mjeseci bi trebao biti dovoljan za zrelo i detaljno zakonodavno razmišljanje o adekvatnom rješenju, kao i donošenje novih zakonskih odredbi, savjesno i u skladu sa poukama prošlosti, cum grano salis.