|
Osvrt na Nacrt Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći
Link
na opširniji komentar o BPP u PDF verziji (napisala: Maja Mitrović)
I. UVOD
Krajem prošlog lipnja Vlada RH je objavila nacrt
Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (dalje: ZBPP) te pozvala građane na
javnu raspravu. Povodom toga, u organizaciji različitih nevladinih udruga,
održan je niz radnih stolova (u Poreču, Splitu, Osijeku, Zagrebu) čiji
su sudionici izrazili zabrinutost o prihvatljivosti zakona za njegove
direktne korisnike – socijalno ugroženu kategoriju stanovništva.
U nastavku teksta pokušat ću analizirati eventualne nedostatke pojedinih
aspekata Zakona: određivanje kruga korisnika i pružatelja; uvjete, način,
postupak ostvarivanja i financiranje besplatne pravne pomoći.
II. KORISNICI BESPLATNE PRAVNE POMOĆI
Velika je prednost Zakona što pravo na besplatnu
pravnu pomoć daje svim fizičkim osobama koje se nalaze na teritoriju RH
a koje nisu u stanju podmiriti troškove pravne pomoći (čl. 5.).
Na taj način postaje irelevantno je li osoba državljanin RH, apatrid ili
stranac (strancu pravo na besplatnu pravnu pomoć osim čl. 85. ZRS-a priznaju
Haaška konvencija o građanskom postupku iz 1954. i Haaška konvencija o
olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980. kojima je RH notifikacijom
o sukcesiji postala strankom 8. listopada 1991.).
No, i dalje je prihvaćeno prevladavajuće mišljenje da korisnici ne mogu
biti pravne osobe. Izuzetno bi im se, pod određenim pretpostavkama (povlaštena
djelatnost, određene vrste sporova), to pravo možda trebalo priznavati
(npr. humanitarnim organizacijama i organizacijama koje se bave zaštitom
invalida i obitelji poginulih, nestalih i zatočenih i sl.).
Da bi bila pružena besplatna pravna pomoć, potrebno je ispuniti dva objektivna
kriterija: da se osoba nalazi na teritoriju RH i da ima nisko imovinsko
stanje.
Iako je pohvalno da se kao kriterij napustilo prebivalište (zbog određenih
kategorija osoba npr. izbjeglica, žrtava trgovanja ljudima i općenito
problematike koju donosi ta poveznica) kriterij da se osoba „nalazi“ je
pomalo nezgrapan – bilo bi bolje da je pružanje pomoći uvjetovano boravištem
ili čak redovnim boravištem (uz ideju da bude prvi zakon koji ga definira).
Kako nisko imovinsko stanje postaje isključivi kriterij, morala bi se
napustiti praksa da je potrebno kumulativno pripadati određenoj kategoriji
osoba (što uvelike pozdravljam jer pretpostavka da ostali koji među njih
ne spadaju nisu socijalno ugroženi može biti uvelike netočna kao i što
je ponekad dugotrajno ili nemoguće nabaviti potvrdu npr. braniteljskog
statusa).
Baš zbog ranije prakse, formulacija da će se „naročito“ pružiti žrtvama
trgovanja ljudima, tražiteljima azila, azilantima ili izbjeglicama može
dovesti do krivog tumačenja u praksi – da se pruža samo njima.
III. PRUŽATELJI BESPLATNE PRAVNE POMOĆI
Nikako nije jasan odabir pružatelja (po čl.
40. ZBPP-a oni su odvjetnici i udruge registrirane za pružanje pravne
pomoći te pravni fakulteti) a još manje izuzetak kad se može odbiti njeno
pružanje - - jedino ako bi pružatelj došao u sukob interesa (ili ako nije
u skladu s ciljem osnutka i programom udruge). Zakon bi se trebao ugledati
na čl. 174. st. 5. ZPP-a koji određuje da postavljeni punomoćnik (postavlja
se na zahtjev stranke potpuno oslobođene plaćanja troškova postupka) može
iz opravdanih razloga tražiti da bude razriješen.
Također, država pružateljima uopće ne daje naknadu za besplatnu pravnu
pomoć za koju se ne izdaje uputnica (pristup općim pravnim informacijama
i dobivanje besplatnog početnog pravnog savjeta). A za onu za koju se
uputnica izdaje, nije propisano da će visina naknade biti njena tržišna
cijena (već samo da se naknada svake godine utvrđuje uredbom Vlade na
prijedlog ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa).
Rok za vraćanje popunjene uputnice nakon pružene besplatne pravne pomoći
je vrlo kratak (osam dana od izvršenja zadnje pravne radnje) a sankcija
njegova prekoračenja vrlo oštra – pretpostavlja se da besplatna pravna
pomoć nije ni pružena.
S druge strane, uputnica je upravni akt i zaključena predstavlja ovršnu
ispravu (čl. 31. ZBPP-a). Nacrt je propustio propisati paricijski rok
za plaćanje naknade pružateljima.
Dakle, u pružanju besplatne pravne pomoći nedopustivo su izjednačeni odvjetnici
(u RH je u pogledu organizacije odvjetništva usvojen privatnopravni model
s iznimkom formiranja cijena: odvjetničku tarifu propisuje Komora – približavanje
javnopravnom modelu) s udrugama registriranim za pružanje pravne pomoći
(čije djelovanje još nije zakonski regulirano). Tome su pridodani pravni
fakulteti što je s postojećeg stanja nezamislivo.
Vlada je pružanje besplatne pravne pomoći svalila na usko određen krug
pružatelja umjesto da tu dužnost pravično disperzira i na druge pravosudne
subjekte: javne bilježnike (prema sustavu tzv. slobodnog latinskog notarijata
javni bilježnici su slobodni profesionalci s javnim ovlastima koji kao
nepristrani povjerenici svih stranaka obavljaju i funkciju savjetovanja:
konzilijarno – monitorna funkcija); pučkog pravobranitelja (bilo bi u
skladu s zadaćom iz čl. 92. Ustava RH: da štiti ustavna i zakonska prava
građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koje imaju javne ovlasti);
sudske savjetnike (prema ZS-u spadaju među sudske službenike); sudske
vježbenike…
Nije adekvatna odredba čl. 42. st. 2. ZBPP-a po kojoj zastupanje pred
sudovima mogu pružati samo odvjetnici. Po uzoru na ZPP zastupanje bi se
moralo omogućiti i odvjetničkim vježbenicima ali i kao po čl. 174. st.
3. ZPP-a drugim osobama s pravnom spremom sposobnim da daju potrebnu pomoć.
IV. MATERIJALNI UVJETI ZA ODOBRAVANJE BESPLATNE PRAVNE POMOĆI
Oni su, jednom riječju – rigorozni.
Materijalni uvjeti podnositelja zahtjeva utvrđuju se na temelju prihoda
i primanja podnositelja zahtjeva i članova uže obitelji čak 6 mjeseci
prije početka mjeseca u kojem se podnosi zahtjev za besplatnu pravnu pomoć.
Uzima se u obzir i imovina koja je u vlasništvu podnositelja i članova
uže obitelji osim one koja se po Zakonu izuzima. Posebno je simpatično
kako ta imovina ne obuhvaća stan ili kuću u kojem živi podnositelj ili
član uže obitelji a u njegovom je vlasništvu ili vlasništvu člana uže
obitelji koji se s obzirom na površinu ili broj prostorija mogu uobičajeno
smatrati zadovoljavajućim stambenim prostorom s obzirom na broj osoba
koje u njemu žive, kao i osobno vozilo u vrijednosti do najviše 18 minimalnih
plaća! Dakle, ako ste vlasnici stana ili kuće koja po nečijoj diskrecijskoj
ocjeni prelazi vaše realne potrebe ili imate automobil malo skuplji od
18 minimalnih plaća, diskvalificirani ste kao potencijalni korisnik (bar
u punom opsegu pružanja pomoći).
Malo je i čudan način kojim se potencijalnom korisniku pribrajaju prihodi
i imovina članova bliže obitelji. Pretpostavka za užu obitelj po ZBPP-u
je postojanje zajednice i obveze uzdržavanja prema posebnim propisima.
Postojanje obveze prema posebnim propisima ne podrazumijeva i realno uzdržavanje.
Identičnu situaciju daleko je bolje regulirao čl. 172. ZPP-a: „Pri donošenju
odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti
sve okolnosti, a osobito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj
osoba koje stranka uzdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njezine
obitelji.“ Znači, riječ je o stvarnom, a ne apstraktnom međusobnom uzdržavanju.
Želeći uljepšati situaciju, ZBPP u čl. 9. predviđa besplatnu pravnu pomoć
iz razloga pravičnosti stranci koja ne ispunjava kriterije prema ovom
zakonu. Kako pružanje te pomoći u sudskom postupku donekle već regulira
ZPP, taj se članak sukobljava sa svojim čl. 1. st. 2. prema kojem se odredbe
ovog Zakona ne odnose na oblike pravne pomoći regulirane drugim zakonima
(uz pitanje – a zašto ne donijeti jedinstven zakon za sve mogućnosti i
vrste besplatne pravne pomoći?).
V. POSTUPAK OSTVARIVANJA ZAHTJEVA ZA PRUŽANJEM PRAVNE POMOĆI
Pružanje početnih informacija o besplatnoj pravnoj
pomoći dužna su učiniti sudbena tijela prvog stupnja, upravna tijela prvog
stupnja, pravne osobe s javnim ovlastima i pružatelji pravne pomoći. Korisno
bi bilo da se to omogući i u lokalnoj samoupravi od strane gradova u obliku
službe informacija.
Postupak dobivanja uputnice kojom se odobrava besplatna pravna pomoć je
kompliciran i dugotrajan – zahtjev se podnosi uredu državne uprave u županiji
(građanima bi bilo dostupnije da se predaje u svojoj općini) o čemu se
mora odlučiti u roku od 15 dana (instruktivan rok?). Posebno se postupak
odužuje u nedogled ukoliko se podnese žalba na rješenje kojim se zahtjev
odbija (o žalbi odlučuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa) ili
se pokrene upravni spor (protiv rješenja ministarstva).
Zakon ne predviđa kako će se čekanje na besplatnu pravnu pomoć odraziti
na npr. već pokrenut sudski postupak.
VI. ZAKLJUČAK
Zbog izuzetno strogih uvjeta za ostvarivanje
besplatne pravne pomoći, kao i odredbi koje dovode u nepovoljan položaj
korisnika (da mora poduzeti sve potrebne mjere za mirno rješenje spora
i da mora potpisati izjavu kojom se obvezuje da od pružatelja neće tražiti
naknadu moguće štete), birokratiziranja i dugotrajnosti cjelokupnog postupka
dobivanja uputnica, nacrt zakona ne pogoduje kategoriji stanovništva zbog
čije zaštite je donesen.
Osim toga, zakon ne propisuje realno opterećenje pružatelja, njihove dužnosti,
oslobađanja, sigurno financiranje i učinkovit nadzor i sankcioniranje.
Iz svega navedenog, čini se da je ovakav nacrt Zakona o besplatnoj pravnoj
pomoći napravljen pro forma kako bi ostvario svoju glavnu svrhu – ispunjenje
političkog uvjeta.
Napisala: Martina
Lokner
Link
na opširniji komentar o BPP u PDF verziji (napisala: Maja Mitrović)
|
