MIRENJE U HRVATSKOJ
Teorija i praksa

Često čujemo kako su hrvatski sudovi pretrpani brojnim nerješenim predmetima čija se brojka popela na preko milijun. Stoga ne čude projekti Ministarstva pravosuđa da se nađu adekvatna rješenja sa svrhom rasterećenja sudova na zadovoljstvo svih. U zadnje vrijeme sve češće se spominje mirenje kao alternativni način rješavanja sporova (iako se zapravo ne radi toliko o alternativi sudovima koliko o dva načina rješavanja sporova koji se međusobno nadopunjuju).
Mirenje bi mogli definirati kao postupak rješavanja sporova u kojem se stranke sastaju i uz pomoć kvalificiranih i nepristranih izmiritelja raspravljaju o predmetu spora, utvrđuju i razmatraju moguća rješenja te nastoje postići sporazum prihvatljiv za sve. Među brojnim prednostima mirenja navodim samo neke: štedi se vrijeme i novac, neformalno je i povjerljivo, mirenje pruža mogućnost da se dođe do praktičnih rješenja djelotvornih za obje stranke, omogućuje strankama da obnove i očuvaju postojeće odnose te ne manje važno, pomirbeni sastanci se mogu održavati tijekom dana, nakon radnog vremena ili čak preko vikenda.

Republika Hrvarska je jedna od malobrojnih zemalja koja je kodificirala postupak mirenja (Zakon o mirenju, 2003.) međutim to ne znači da u drugim zemljama koje nemaju takav ili sličan zakon mirenje ne pstoji. Naprotiv, mirenje je vrlo čest način rješavanja sporova u gotovo svim zapadnim zemljama među kojima prednjači SAD, ali ne zaostaju ni neke Europske zemlje. Oko 150 osoba u Hrvatskoj je do sada prošlo različite programe obuke za izmiritelje te postoje različite institucije za mirenje. Među njima su Centar za mirenje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, Hrvatskoj obrtničkoj komori, postoji i Hrvatska Udruga za mirenje te još nekoliko institucija specijaliziranih za mirenje. No unatoč brojnim stručnjacima slučajeva koji se rješavaju mirenjem u Hrvatskoj nema dovoljno ni za samo jednu od tih ustanova. Možemo reći da je mirenje kod nas još u povojima (iako je postavljen dobar zakonodavni okvir), i da se trenutno sve više radi na 'reklamiranju' mirenja kako bi ono postalo poznato široj javnosti i kako bi se upoznalo sa njegovim prednostima.
U tom smislu je Ministarstvo pravosuđa ove godine pokrenulo dva projekta. Prvi od njih nastoji uspostaviti suradnju između sudova i centara za mirenje Hrvatske gospodarke komore, Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske obrtničke komore. Između ostalog, Ministarstvo će kroz ovaj projekt, uz potporu Europske komisije financirati opremanje regionalnih centara partnerskih komora.
Drugi projekt se odnosi na poticanje mirenja pri samim sudovima gdje bi postupci mirenja bili besplatni za građane.
U reformi hrvatskog pravosuđa mirenje ( i općenito ADR ) ima dvostruku ulogu: prvenstveno smanjuje opterećenost sudova što se odražava na njihovu veću učinkovitost u rješavanju sudskih predmeta. Nadalje, pridonosi ostvarivanju ustavnog načela na pravično suđenje u razumnom roku te dostupnosti prava u širem smislu.
Otvraranje pregovora sa EU oko punopravnog članstva predstavlja još jedan razlog zašto se promiče razoj ADR-a budući da je to jedan od prioriteta u Uniji. Vijeće Europe donijelo je niz preporuka državama članicama da potiču razvoj ADR-a. Dio aquis communautaire-a je i ''Zelena knjiga o altrenativnim načinima rješavanja sporova u građanskim i trgovačkim pitanjima'' .
Sustavna edukacija, informiranje građana, povjerenici za mirenje pri sudovima, razvijena mreža regionalnih centara za mirenje samo su neke od mjera koje teže postizanju snažnijeg razvoja ADR-a u Hrvatskoj. Osim toga mirenje se može ojačati i tako da odvjetničke i sudske pristojbe djeluju poticajno na postupke mirenja, da se sudske pristojbe u slučaju uspješnog postupka mirenja vraćaju te omogućavanje da se uspješno dovršeni postupci računaju u sudsku normu.
Najnoviji prijedlog ZPP-a također svojom odredbom želi proširiti mogućnost primjene mirenja. U prijedlogu čl. 186.a stoji da bi sudac, nakon što dobije odgovor na tužbu trebao ispitati ima li izgleda da se u predmetu postigne nagodba te ako ocijeni da je sporazumno rješenje spora moguće, zastane s postupkom te predmet uputi sucu koji je prema rasporedu poslova u sudu zadužen za provođenje postupka mirenja (sudac izmiritelj). Kada dobije predmet sudac izmiritelj će odrediti ročište radi pokušaja nagodbe koja ima učinak sudske nagodbe. Ako mirenje ne uspije predmet se vraća sucu koji je predmet uputio radi nastavka postupka.

Takvo rješenje ZPP-a prati zapravo slovensko rješenje. Naime i Republika Slovenija je u postupku pridruživanja Europskoj Uniji morala naći neko rješenje za veliki broj nerješenih predmeta. Iako nisu donijeli Zakon o mirenju, njihov Ustavni sud je dao mišljenje da nema zapreke da se mirenje provodi pri sudovima te se uz potporu zemalja koje imaju razvijen altrenativni sustav rješavanja sporova krenulo u taj projekt. Rezultat je da Slovenija od 1. siječnja ove godine primjenjuje 'Ubrzani parnični postupak' koji ima za cilj skratiti trajanje parničnog postupka sa trenutno prosječnih 720 dana na svega 300 a koji se svodi na to da stranke ako je moguće postignu nagodbu, bilo u sudskom postupku, bilo mirenjem.

Izgleda da je hrvatsko pravosuđe dostiglo kritičnu točku broja zaostalih predmeta te da se konačno odlučilo krenuti rješavati problem u korjenu- na početku postupka. Time će se prije svega rasteretiti sudovi ali isto tako će to imati i dugoročnije posljedice na društvo u cjelini. Mirenje smanjuje troškove te je ne samo u interesu pojedinca već i države da se što više postupaka rješava mirenjem. Osim toga mirenje pridonosi stvaranju tolerantnog okruženja i pridonosi očuvanju dobrih odnosa među stranama u sporu. Jedino što još treba postići jest da se proširi dobar glas u javnosti. Možda neka marketinška kampanja nije loše rješenje.
U svakom slučaju, mirenje je zasigurno jedan od načina rješavanja postupaka koji ima sjajnu budućnost u Hrvatskoj i već ima predane ljude pune entuzijazma koji se brinu da njegova primjena bude što šira.

Napisala: Ana Barić