Mijenja li Ustavni sud svoju praksu: ustavna tužba protiv odluka arbitražnog suda (ipak) moguća?

Ustavni Sud je prošle godine donio odluku koja je značila promjenu njegove dotadašnje prakse i koja je potaknula zanimljive rasprave.Ustavni sud Republike Hrvatske (USRH) je svega nekoliko puta imao prilike odlučivati o ustavnosti arbitražnih pravorijeka. Sve takve ustavne tužbe bile su odbačene zbog nedopuštenosti- jedna jer nije iscrpljen pravni put (neobjavljeno rješenje; 1999.), dvije zbog nenadležnosti jer arbitražni sud nije 'tijelo s javnim ovlastima'(1999.), i jedna zbog negativnog sukoba nadležnosti između tijela sudbene i državne vlasti (2004).

Rješenjem od 17.11.1999. god. (U-III-410/1995) Ustavni sud je odbacio ustavnu tužbu pozivajući se na čl. 59(1) Ustavnog Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (UZUSRH) tvrdeći da ona nije dopuštena jer Stalno Izbrano sudište Hrvatske Gospodarske Komore (SIS HGK) na koje se tužba odnosila nije tijelo s javnim ovlastima, jer ono, kako stoji u obrazloženju rješenja ''...odluku donosi samo spram onih koji su mu povjerili da razriješi određeni spor, koji proizlazi iz zaključenog ugovora, i to samo u odnosu na taj ugovor''. Izdvojeno mišljenje u pogledu te odluke dao je sudac Momčinović koji smatra da pravni poredak Republike Hrvatske delegira izbranom sudu prerogative državnog pravosuđa, i da bi zato trebala biti dopuštena ustavna tužba protiv odluke izbranog suda (makar ona bila procesne naravi).

Najnovija odluka USRH iz 2004. godine (U-III /669/2003) potaknula je mnoge rasprave ali je većina stručnjaka s tog području došla do istog zaključka - Ustavni sud nije ispravno odlučio. Dakle, svojom odlukom Ustavni sud je usvojio ustavnu tužbu podnesenu protiv zaključka SIS HGK, kojim se taj arbitražni sud oglašava nenadležnim, ukinuo zaključak i vratio predmet na ponovni postupak.

Naime, USRH je smatrao da su zbog promjene Ustava (NN 113/00, 28/01) te donošenja Zakona o izmjenama i dopunama UZUSRH i Zakona o arbitraži (NN 88/01) ''bitno izmijenjeni ustavni i zakonski okviri arbitražnog sudovanja u Republici Hrvatskoj'', te da ''arbitražnu odluku, u konkretnom slučaju, treba svrstati u pojedinačne akte, kojima se odlučuje o pravima i obvezama stranaka u postupku''. U obrazloženju se također navodi da arbitražni pravorijek ima prema strankama snagu pravomoćne presude, pa bi se to možda moglo protumačiti kao kategorija odluka ''sudbene vlasti''. Međutim zasigurno najzanimljivji dio objašnjenja ove odluke USRH je da je ''Zbog BITNIH NEDOSTATAKA U OBRAZLOŽENJU OSPORENOG ZAKLJUČKA, Ustavni sud je utvrdio da je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo... prema kojem svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud, pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama''. Stječe se tako dojam da je ova sporna odluka donesena jer SIS HGK nije dobro obrazložio svoj zaključak o nenadležnosti.

Ovakvom odlukom se bitno mijenja dosadašnja praksa Ustavnog suda budući da je sve dosadašnje ustavne tužbe podnesene protiv zaključka sudova i arbitražnih sudova kojim se oni oglašavaju nenadležnim, kao procesne odluke, odbacio zbog nedopuštenosti.

No, kako je uopće došlo do ove situacije? Arbitražna klauzula u ugovoru stranaka glasi: ''Svaki spor koji bi se mogao pojaviti među stranama, a koji ne bi bilo moguće riješiti na prijateljski način, definitivno će rješavati arbitražni sud sa sjedištem u Zagrebu - Hrvatska, koji se sastoji od 3 arbitražna suca koji su imenovani prema pravilima MTK (Međunarodna Trgovačka Komora), uz primjenu hrvatskog materijalnog prava''. Prema pravilima MTK (poznatija još i kao ICC - International Chamber of Commerce), sjedište arbitraže je u Parizu, međutim stranke mogu sasvim slobodno odrediti mjesto arbitraže i izvan Pariza. Nakon što je nastao spor među strankama iz tog ugovora tužitelj podnosi tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu. Po prigovoru prvotuženika o apsolutnoj nenadležnosti (postojanje arbitražne klauzule), Trgovački sud se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu. Nakon toga tužitelj se obraća SIS HGK. Međutim, i SIS HGK se oglašava nenadležnim uz obrazloženje da se u arbitražnoj klauzuli ne spominje ni HGK, ni Sudište, ni pravilnik HGK. Dalje u obrazloženju stoji da budući da se stranke pozivaju na imenovanje arbitara prema pravilima MTK, to upućuje da su vjerojatno mislile na Sudište MTK.

Situacija kada se arbitražni sud oglasi nenadležnim nije regulirana Zakonom o arbitraži. Prema izdvojenom mišljenu suca Potočnjaka koje se referira na spornu odluku USRH, razlog tome je što državni sud ne može svojom odlukom naložiti arbitražnom sudu da provede postupak i da se nikoga ne može prisiliti da arbitrira u sporu u kojem on to ne želi. Pogotovo kada taj arbitar smatra da je za taj spor nadležan neki drugi arbitražni sud ili arbitar koji je i određen arbitražnom klauzulom. Sporni zaključak arbitražnog suda je procesna odluka, i prema drugom odvojenom mišljenju suca Kosa, ne može se smatrati pojedinačnim aktom ovlaštenog tijela protiv kojeg bi bila dopuštena žalba, koja uostalom nije ni predviđena Zakonom o arbitraži.

Ustavni sud u svojem zaključku dalje navodi kako su podnositelji dovedeni u pravnu situaciju da za odlučivanje o njihovim pravima i obvezama na području RH nije nadležno ni jedno tijelo, a da protiv tog zaključka nemaju pravo isticanja žalbe ni bilo kojeg drugog sredstva pravne zaštite nijednom tijelu državne vlasti u RH. U osvrtu na to, dr. sc. Potočnjak zapaža kako stranke nitko nije doveo u takav pravni položaj jer kada su se odlučile za arbitražno rješavanje sporova one su se odrekle nadležnosti hrvatskih državnih sudova.

Strankama u ovom slučaju i dalje ostaje mogućnost obraćanja Međunarodnoj trgovačkoj komori jer na nju i upućuje arbitražna klauzula. Potrebno je istaknuti kako strankama zaključkom arbitražnog suda u Zagrebu nije onemogućena pravna zaštita pred ''hrvatskim tijelima'', kako stoji u obrazloženju odluke USRH. Naime vijeće MTK koje bi odlučivalo u ovom sporu bilo bi hrvatsko tijelo budući je mjesto arbitraže u Zagrebu, Hrvatska. Razlog što se stranke ''ne mogu obratiti tijelima RH'', prema mišljenju USRH, u svakom slučaju ne smije utjecati na odluku tog suda da promijeni svoju praksu i nametne nekom arbitražnom sudu obvezu suđenja kada se već oglasio nenadležnim. Mnogi stručnjaci s tog područja se opravdano boje da bi ova odluka mogla dovesti u pitanje hrvatsku arbitražu i oslabiti prednosti alternativnog rješavanja sporova (ADR), osobito kada u Hrvatskoj postoji velika potreba za rasterećenjem državnih sudova. U svakom slučaju, ne bi se smjelo dogoditi da Ustavna tužba u ovakvim situacijama postane uobičajeni pravni lijek i da se granice između arbitražnih i redovnih sudova gotovo izbrišu.

Napisale: Barić Ana i Knezović Ivana

Je li ZPP organski zakon?

Razlika između organskih zakona i ostalih zakona na prvi pogled možda se ne čini presudnom. Ipak, uzmemo li u obzir posljedice razlikovanja ona to jest. Prema odredbi čl. 82. st. 2. Ustava organski zakoni kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Ustava Sabor odluke donosi većinom glasova na sjednici na kojoj je nazočna većina zastupnika. Ukoliko se bilo ogranski zakon, zakon ili odluka ne donesu na Ustavom propisan način pod određenim pretpostavkama prijeti ukidanje zakona odnosno odluke.

Naime, upravo je zbog navodno nedostatnog broja glasova u Saboru, a polazeći od teze da je Zakon o parničnom postupku organski zakon, bio podnesen prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine. Na sjednici Sud je donio rješenje 2. veljače 2005. godine kojim prijedlog nije prihvatio (vidi U-I-2695/2003, NN 24/2005).

U prijedlogu za ocjenu suglasnosti s ustavom ZID ZPP/03 predlagatelj tvrdi da je ZID ZPP/03 organski zakon kojim se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, a da takvi zakoni prema ustavnoj odredbi čl. 82.st. 2. moraju biti doneseni u Hrvatskom saboru većinom glasova svih zastupnika. Njegov dokaz u prilog teze da se radi o organskom zakonu je dio odredbe čl.1. ZID ZPP/03 koji glasi da se navedenim Zakonom uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina. U tom slučaju pri donošenju ZID ZPP/03 kao organskog zakona nije glasovala potrebna većina u Saboru što bi za posljedicu imalo ukidanje Zakona u cijelosti.

U dokaznom postupku iz fonograma sjednice Hrvatskog sabora utvrdilo se da je predlagatelj u pravu što se broja zastupnika tiče: njih sedamdeset i sedam bilo je nazočno, za njegovo donošenje glasovalo je sedamdeset i četiri zastupnika dok ih je troje ostalo suzdržano. Tada, u sazivu 2000. godine, Sabor je imao 151 zastupnika te bi potrebna većina pri donošenju organskog zakona trebala biti broj od sedamdeset i šest zastupnika. Unatoč ovoj činjenici Sud nije usvojio prijedlog jer se ZID ZPP/03 ne može temeljem postavljenih mjerila Ustavnog suda smatrati organskim zakonom. Istina jest da je predlagatelj djelomično u pravu navodeći dio odredbe čl.1. ZID ZPP/03 koji razrađuje Ustavna prava i slobode što je kriterij za ocjenu da li je zakon organski zakon sukladno odredbi čl. 82. st. 2. Ustava.

Ipak, ZID ZPP/03 u čl.1. ne navodi samo dio na koji se predlagatelj poziva već uz od predlagatelja navedene sporove o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina mjerodavan je i za osobne i obiteljske odnose građana, te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim odnosima. ZID ZPP/03 djelomično razrađuje Ustavom utvrđena prava i temeljne slobode, no pogledom na tekst Glave III. Ustava pod nazivom "Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda" koja se dijeli na Zajedničke odredbe (čl. 14.-20.), Osobne i političke slobode i prava (čl. 21-47.) i Gospodarska, socijalna i kulturna prava (čl. 48.-69.) morao bi se izvesti zaključak da je svaki zakon donesen u Saboru ujedno i organski zakon jer svaki u većoj ili manjoj mjeri razrađuje dio širokog područja Ustavnih odredaba o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Budući da namjera ustavotvorca nije bila učiniti svaki zakon organskim zakonom potrebno je restriktivno tumačenje. Ustavni sud odredio je relevantna mjerila za ocjenu koji se zakon ima smatrati organskim zakonom u svojoj odluci od 27. studenog 2003. godine (NN 190/03) koju je donio povodom istovrsnog prijedloga, ali u pogledu Zakona o izmjena i dopunama Kaznenog zakona.

Organski zakoni ograničavaju se na razrađivanje odredbi Ustava s područja slobode, jednakosti i poštivanja prava čovjeka, kao temeljnih ustavnih vrednota propisanih u članku 3. Ustava. Njihov je sadržaj određen samim Ustavom i individualiziran zajamčenom pravnom zaštitom na nacionalnoj i međunarodnoj razini, što ih čini različitim od gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava.

Kako navodi Ustavni sud, Kazneni zakon prema opisanim kriterijima jest organski zakon jer izravno proistječe iz Ustavne odredbe čl. 22. o nepovredivosti čovjekove slobode i osobnosti. Iz toga slijedi da se materijalnim kaznenim zakonodavstvom razrađuju Ustavom utvrđene temeljne osobne slobode čovjeka. Za razliku od toga, sud smatra da se ZPP ne može smatrati organskim zakonom jer uređuje pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u građanskim sporovima. Iz toga proizlazi, kaže USRH, da se procesnim građanskim zakonodavstvom ne razrađuju Ustavom utvrđena temeljna ljudska (osobna i politička) prava i slobode čovjeka.

Prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPP/03 rješenjem nije prihvaćen i Zakon je ostao na snazi, dok je prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID KZ/03 osnovan zbog čega je odlukom Zakon ukinut u cijelosti.

U navedena dva slučaja iz prakse Ustavnog suda očigledna je presudna važnost tumačenja koju je postavio sam Ustavni sud. On se poziva u Rješenju na prethodnu Odluku koju je donio u istovrsnom predmetu i u kojoj je odredio mjerila za ocjenu koji zakon će se smatrati organskim zakonom. Prema shvaćanju Ustavnog suda organski zakon je onaj zakon koji ima ispunjenu pretpostavku da mu je "temeljni predmet uređenja pojedino ili pojedina Ustavom utvrđena osobna i politička prava i slobode čovjeka" što Sud u slučaju sumnje ispituje zasebno u svakom konkretnom slučaju.

Napisala: Maja Mitrović