Rješenje o naknadi parničnog troška nije odluka iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske?

U svojoj odluci od 10. rujna 2004. u predmetu U-III/1821/2004, Ustavni sud se oglasio nenadležnim za odlučivanje o navodnoj povredi ustavnog prava podnositelja u rješenju o parničnim troškovima.

Naime, prema Vijeću za rješavanje postupovnih pretpostavki za odlučivanje o ustavnim tužbama, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu i obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike
Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i
temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske. Tako je npr. isti dan isto Vijeće u predmetu U-III/1592/2004 odbacilo ustavnu tužbu kao nedopuštenu protiv rješenja kojim je odbačen optužni prijedlog oštećenika kao tužitelja.

To je točno, no nisu li članovi tročlanog Vijeća Ustavnog suda zaboravili da je odluka o parničnim troškovima zapravo meritorna odluka, odvojena od glavne stvari. Uostalom, rješenje o parničnim troškovima je jedna od iznimki kad se ovim tipom odluke unatoč njenoj akcesornosti zapravo odlučuje o meritumu, tj. o pravima i obvezama stranke u postupku, a ne o procesnim pitanjima. Napokon, parnični troškovi mogu biti i predmetom posebne parnice.

Znači li to da bi Ustavni sud odbio nadležnost i u slučaju posjedovne parnice kad sud također donosi rješenje kao meritornu odluku?

Ovom odlukom je Ustavni sud neopravdano suzio svoju nadležnost. Jedino što preostaje podnositelju u ovom predmetu i drugim, budućim podnositeljima ustavne tužbe zbog povrede ustavnog prava odlukom o parničnim troškovima jest traženje zaštite pred Europskom sudom za ljudska prava zbog povrede prava na pravično suđenje iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukoliko bi Ustavni sud i dalje odbacivao takve ustavne tužbe kao nedopuštene.

Napisao: Danijel.S.

Tekst odluke:
1. U-III/1592/2004
2. U-III/1821/2004

vidi i: http://www.usud.hr/usud/praksaw.nsf/Praksa/C1256A25004A262A05256F0E0054D215?OpenDocument
http://www.usud.hr/usud/praksaw.nsf/Praksa/C1256A25004A262A05256F0E005A7EDD?OpenDocument

Odustalo se od sudjelovanja javnih bilježnika u ovrsi

Na 10. sjednici Sabora, održanoj 15. listopada 2004. izglasan je novi Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine br. 151/2004) kojim se brišu odredbe kontroverznog, četvrtog dijela Ovršnog zakona o sudjelovanju javnih bilježnika u ovrsi. Tako te odredbe nisu imale priliku zaživjeti u praksi. Točnije, de iure su živjele samo 29 dana, i to od 1. listopada 2004., dana koji je posljednjom novelom Ovršnog zakona, izglasanoj na sjednici bivšeg saziva Sabora prije godinu dana (Narodne novine br. 173/2003), određen kao dan početka njihove primjene, do 29. listopada 2004., dana objave novog Zakona.
Novelom iz 2003. pokušalo se uvesti novinu u hrvatski pravni sustav kojom bi se pokušalo na još jedan način riješiti sudove prevelike opterećenosti predmetima. Naime, bilo je predviđeno da će javni bilježnici u cijelosti provoditi ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava, tj. oni bi donosili rješenja o određivanju ovrhe, ali bi istodobno pristupali i njenoj provedbi, osim ako bi se radilo o ovrsi na pokretninama (jer pokretnine zaplijenjene u ovršnom postupku, prema čl. 143.a - 143.f OZ, može prodavati FINA i javne komisione prodavaonice). Nadalje, bilo je predviđeno da javni bilježnici na temelju sudskih rješenja o ovrsi, odnosno rješenja iz članka 5. stavka 3. OZ provode ovrhu na nekretninama, ovrhu pljenidbom tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru, ovrhu na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina, ovrhu radi ispražnjenja nekretnina i ovrhu diobom stvari. Isto tako su trebali obavljati procjenu i prodaju dionica te udjela, odnosno poslovnog udjela u trgovačkom društvu i prodaju drugih imovinskih, odnosno materijalnih prava.
Međutim, pri davanju ovakvih ovlasti zanemarilo se opravdane prigovore u svezi s granicama neprenosive sudbene vlasti i definicije javnih bilježnika kao nepristranih povjerenika stranaka. Kako je prof. Dika na tribinama na temu Ovršnog zakona u siječnju 2003. i 2004. imao priliku izjaviti, po našem Ustavu, sudbenu vlast obavljaju sudovi. No, gdje su granice tzv. sudske jurisdikcijske funkcije u građanskopravnim stvarima. Dok u kaznenim stvarima, sud donoseći svoju odluku istovremeno individualizira i kaznenu sankciju, u građanskim stvarima pravomoćnošću kondemnatorne presude utvrđuje se samo ono što je dužnik bio dužan učiniti u skladu s sa sadržajem građanskopravnog odnosa, doduše, uz nalog da to učini. Ali takvom presudom nije individualizirana sankcija. Građanskopravna sankcija se individualizira tek u ovrsi. Otuda se postavlja pitanje ustavnosti takve odluke našeg zakonodavca. No, kako je Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona 2004. te odredbe abrogirao, možemo samo nagađati do kakvog bi zaključka došao Ustavni sud RH kada bi imao priliku ocjenjivati ustavnost takvog rješenja.
Uz prigovor neustavnosti i inkompatibilnosti s javnobilježničkom službom, predlagatelj ovih izmjena i dopuna naveo je i druge probleme koji bi se mogli javiti u praksi. Naime, ocijenjeno je da bi primjena tih odredaba dovela do usporavanja ovršnog postupka, konfuzije u postupanju zbog niza situacija do kojih bi u praksi moglo doći, a nejasno je kako bi se te odredbe primjenjivale (primjerice, niz postupovnih odredaba nije propisan zakonom, mjesna nadležnost javnog bilježnika - uspostavljanje kriterija za ravnomjernu raspodjelu predmeta, problem prostornih uvjeta javnih bilježnika za obavljanje tih poslova, kadrovski uvjeti javnobilježničkih ureda, neprimjenjivost odredaba o izuzeću propisanih Zakonom o parničnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u ovršnom postupku na odlučivanje o izuzeću javnog bilježnika, nejasnoća postupka o izricanju kazni u javnobilježničkoj ovrsi, nejasan status zaposlenih u javnobilježničkom uredu, mogućnost povećanja troškova ovršnog postupka jer bi se u postupku javnobilježničke ovrhe, osim nagrade i naknade troškova javnom bilježniku plaćala i sudska pristojba, itd.
Ova ovršnopravna avantura našeg zakonodavca trebala bi poslužiti kao opomena u budućim postupcima donošenja zakona te izmjena i dopuna zakona kako bi se već u samoj zakonodavnoj proceduri dobro ispitala ustavnost, ali i općenito, izvedivost prijedloga.

Napisao: Danijel S.

Izvor: http://www.sabor.hr/Download/2004/10/18/PZ_168.pdf
Godišnjak tribine Pravnog fakulteta u Zagrebu i Kluba pravnika grada Zagreba, Bilten br. 12, str. 3-34