Promjena prakse Ustavnog suda u odnosu na čl. 63. UZUS

Ustavni je sud dana 05.svibnja.2004. donio odluku kojom je promjenio dosadašnju praksu u
slučaju donošenja sudske presude prije okončanja ustavnosudskog postupka pokrenutog zbog povrede članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ( "Narodne novine" 49/02 ) radi zaštite ustavnog prava na donošenje sudskih odluka u razumnom roku, zajamčenog čl.29.st.1. Ustava.

Članak 63. Ustavnog zakona glasi.
" (1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put , u slučaju kad o pravima i obvezama stranke(...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).
(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovog članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u " Narodnim novinama".
(3) U odluci iz stavka 2. ovog članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovoa ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (... ) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu . "

Prema dosadašnjoj praksi Ustavni sud je odbacivao ustavnu tužbu sa obrazloženjem da su prestale pretpostavke za odlučivanje o biti stvari jer je presuda u međuvremenu donesena.
Međutim , sud u navedenoj presudi nije tužbu odbacio, iako je Županijski sud u međuvremenu presudu donio već je potvrdio povredu ustavnog prava i dosudio primjerenu naknadu . Svoj stav obrazložio je okolnošču da su se ispunile pretpostavke za preispitivanje navedene sudske prakse.
Te pretpostavke su : činjenica da su ustavne tužbe , podnesene temeljem članka 63. Ustavnog zakona, postale djelotvorno sredstvo pravne zaštite i okolnost da se sve veći broj sudskih odluka donosi nakon podnošenja ustavnih tužbi zbog nerazumne duljine sudskih postupaka, a prije okončanja ustavnosudskog postupka što dovodi do njihovog odbacivanja, a stranke ostaju uskraćene za primjerenu naknadu.
Zasigurno je na takvu odluku Ustavnog suda utjecala i presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Šoć protiv Hrvatske. U tom predmetu podnositelj zahtjeva pozivao se na povredu čl. 6 st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( pravo na suđenje u razumnom roku.).
Kako je jedan od uvjeta obraćanja Europskom sudu iscrpljenost svih raspoloživih domaćih pravnih sredstava, Vlada RH prigovorila je kako u navedenom predmetu podnositelj zahtjeva to nije učinio tj. kako nije podnio ustavnu tužbu temeljem članka 63. Ustavnog zakona.
Međutim Europski sud upoznat sa praksom Ustavnog suda da se čl.63. Ustavnog zakona ne primjenjuje na situacije kad je postupak već okončan, što je u ovom predmetu slučaj, zaključio je da formulacija čl.63 navedenog zakona u pogledu njegove primjenjivosti na postupke koji su već okončani ne predstavlja pravno sredstvo za duljinu takvih postupaka.

Sve navedene okolnosti navele su Ustavni sud da zaključi :
" U skladu je sa načelom vladavine prava da u primjeni članka 63. Ustavnog zakona Ustavni sud ispituje eventualnu povredu ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku , (...) kao samostalnu povredu, neovisno o tome je li sudska odluka ipak donesena prije no što je okončan sam ustavnosudski postupak."

Napisala: Antonija Kovačević

Pogledajte i tekst Danijela Stankovića koji šire prikazuje praksu USRH o razumnom roku...

Hrvatsko pravosuđe pod povećalom Europske komisije

Europska komisija je 20. travnja 2004. usvojila Mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji. Među svim područjima hrvatskog društva posebno mjesto u ovoj studiji zauzelo je i hrvatsko pravosuđe. Uz cjelokupnu analizu organizacije pravosudnog sustava, najzanimljiviji su ipak njegovi problemi, za koje je, prema Mišljenju Komisije, potrebno još dosta napora kako bi se riješili.

Već kod organizacije sudova u Hrvatskoj dotaknuta je polemika oko statusa Upravnog suda RH. Naime, u studenom 2000. Ustavni sud je utvrdio da Upravni sud nije sud pune nadležnosti sukladno članku 6. (pravo na pravično suđenje) Europske konvencije o ljudskim pravima, posebice zbog svoje ograničene mogućnosti neovisnog utvrđivanja činjenica nekog predmeta i održavanja usmenih rasprava.

Što se tiče pravosudnih kadrova, predmetom procjene su bili jamstva sudačke neovisnosti, zatim sama "regrutacija" te način ocjenjivanja rada sudaca. Uz analizu svih pravnih normi kojima se jamči neovisnost i nepristranost sudaca, u pogledu procedure imenovanja sudaca u Mišljenju je istaknuto da se za izbor sudaca ne organiziraju nikakvi natječaji. Isto tako ocjenjivanje rada sudaca od strane Državnog sudbenog vijeća ostaje uglavnom na papiru. Osim jednog korupcijskog predmeta čije rješavanje predstoji, Državno sudbeno vijeće donijelo je tek nekoliko odluka u okviru stegovnih postupaka protiv sudaca. Nadalje, ne postoji obvezujući etički kodeks za sve pravosudne dužnosnike, osim etičkog kodeksa Udruge hrvatskih sudaca (kao lokalne nevladine organizacije) koja opet obvezuje samo svoje članove.

U svezi s pitanjima organizacije rada u sudovima, u Mišljenju je istaknuto da suci imaju mnoge zadaće koje bi moglo obaviti činovničko osoblje. U tom smislu je, međutim, Hrvatski sabor u siječnju 2004. pristupio određenim zakonodavnim promjenama upravo kako bi se suce oslobodilo administrativnih zadaća. U Mišljenju je istaknuto da Hrvatska već ima velik broj sudaca u odnosu na broj stanovnika u usporedbi s EU i zemljama koje pristupaju Uniji. Krajem 2003. bilo je 1 868 sudaca, 513 državnih odvjetnika, 378 sudskih savjetnika i 6 023 sudska službenika (2,8 na svakog suca).

Isto tako infrastruktura i oprema za sudstvo ostaje ozbiljan problem. Informatizacija trgovačkih sudova, katastra i zemljišnih knjiga tek je započela, a za to su potrebna velika ulaganja. Naime, još ne postoje kompjuterizirane mreže koje bi povezivale različite sudove. S druge strane, zgrade sudova uglavnom su stare i istrošene te ih je potrebno urediti i/ili adaptirati. Stoga je u Mišljenju izraženo zadovoljstvo stalnim povećanjem izdvajanja iz proračuna u ova područja.

Za stručno usavršavanje sudaca osnovan je 1999. Centar za stručnu obuku sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, ali tek je 2003. djelomično započeo s radom. U praksi se Centar još nije dovoljno osposobio za obavljanje svojih zadaća. Zapošljava samo 4 osobe, uključujući direktora, te nema trajni proračun. Isto tako se zasada nastavnici ne biraju putem natječaja, niti se ocjenjuju temeljem rezultata rada. Centar je organizirao ad hoc seminare (uglavnom financirane od strane međunarodnih donatora), primjerice o postupcima pri Europskom sudu za ljudska prava, o sudskoj praksi i drugim temama, ali obuka o pravu EU još nije započela. Dodatni je problem to što sudovima nedostaju proračunska sredstva za obuku. U Mišljenju je istaknuto da je Centru hitno potrebna razrada strategije obuke, kao i stvaranje tima nastavnika i početak pružanja dugoročne obuke, uz organizaciju edukativnih događaja po regijama.

U Mišljenju je dotaknut i problem oko 1 380 000 neriješenih predmeta, a kao glavni uzroci su istaknuti raširena neučinkovitost pravosudnog sustava i puno vremena potrebnog za donošenje i provođenje presuda, kao i slabosti glede odabira i obuke sudaca. Povrh toga, sudovi odlučuju i u predmetima koji bi se u načelu mogli riješiti drugim sredstvima (mirenje, posredovanje, arbitraža). Dodatni je problem što sudovi i dijelovi državne uprave ne poštuju uvijek ili ne izvršavaju pravodobno odluke viših sudova. Stoga prava građana još nisu u potpunosti sudski zaštićena u skladu s ustavnim odredbama. Najveći dio neriješenih predmeta u hrvatskom sudstvu povezan je s postupcima registracije u sudskom registru i ovrhom. U tom smislu se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskom registru nastoji pojednostaviti, ubrzati i smanjiti trošak postupka registracije u sudskom registru. Isto tako, Zakon o kaznenom postupku i Zakon o parničnom postupku su izmijenjeni i dopunjeni radi pojednostavljenja i ubrzanja postupka, no tek valja vidjeti kakav će biti stvarni učinak. U siječnju 2004. Sabor je dao novi poticaj nastavku pravosudne reforme usvajanjem paketa izmjena i dopuna Zakona o sudovima. Vlada je također usvojila prijedloge da se ovršni postupci povjere ovršnim službenicima s javnim ovlastima. Međutim, ta mjera iziskuje izmjene i dopune Ovršnoga zakona koje Sabor tek treba donijeti. Osim toga, valja optimalno koristiti izmjene Zakona o parničnom postupku koji je na snazi od prosinca 2003. i kojim se uvode rokovi i druge mjere sprječavanje zloporabe proceduralnih mogućnosti.

Napokon, što se tiče alternativnih metoda rješavanja sporova donesen je Zakon o posredovanju, no kako hrvatskim građanima institut posredovanja još nije blizak, konkretni se rezultati ne mogu uskoro očekivati.

Napisao: Danijel Stanković

Izvori:

http://www.vlada.hr/zakoni/avis-hr.htm (hrvatski tekst)

http://europa.eu.int/comm/external_relations/see/sap/rep3/cr_croat.pdf (izvorni tekst na engleskom)

Preporuke Nacionalnog vijeća za konkurentnost

Nacionalno vijeće za konkurentnost je tijelo koje uspostavlja dijalog četiriju strana: Vlade i javnog sektora, gospodarstva, sindikata, obrazovanja i znanosti. Takva struktura Vijeća, kao i uvjerenost da je u Hrvatskoj nužno mobilizirati te interesne strane na jačanju konkurentnosti, doveli su do stvaranja dokumenta "55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske".
Mi njegovo predstavljanje započinjemo upravo definiranjem te "konkurentnosti".

Prema OECD-u, ona je mjera sposobnosti zemlje da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim uvjetima proizvede robe i usluge koje prolaze test međunarodnog tržišta, uz istovremeno zadržavanje i dugoročno povećanje realnog dohotka stanovništva.

Hrvatska je 2002. god. prvi put uključena u "Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2002-2003" koje izdaje Svjetski gospodarski forum i Sveučilište Harvard, SAD. U tom se izviješću možemo pronaći na 58. mjestu - po indeksu koji mjeri mogućnost rasta našeg gospodarstva, te na 52. mjestu - po indeksu koji mjeri mikroekonomsku konkurentnost.

U svrhu što boljih rezultata u budućnosti, Nacionalno Vijeće za Konkurentnost kao svoju misiju predstavlja trajno promicanje i poticanje potrebe razvoja konkurentnosti i produktivnosti hrvatskog gospodarstva s ciljem osiguranja održivog rasta životnog standarda građana Hrvatske; te predstavlja 7 područja koja je potrebno reformirati radi povećanje konkurentnosti. To su:

1. Obrazovanje za rast i razvoj
2. Pravna država sukladna EU
3. Troškovna i cjenovna konkurentnost
4. Razvoj inovativnosti i tehnologija
5. Jačanje malog i srednjeg poduzetništva
6. Regionalni razvoj i razvoj klastera
7. Stvaranje pozitivnog stava i liderstva

Mi ćemo se u ovom tekstu pobliže zadržati na stavci pod brojem 2. - Pravnoj državi sukladnoj EU.

Hrvatska će kako bi zadovoljila svoje težnje i postala punopravnom članicom Europske Unije, morati zadovoljiti određene kriterije. Ti će se kriteriji odnositi na približavanje domaćeg unutarnjeg uređenja onome, koje će biti u skladu s uređenjem same Unije.

Preporukama se identificira tri ključna područja koja je nužno reformirati; a to su:

(a) područje zakonodavstva
(b) područje pravosuđa i
(c) područje javne uprave

Da bi ta reforma protekla što usješnije; uspostava pravne države sukladne standardima EU mora počivati na sustavnom pristupu i na sljedećim načelima:

1. Etičnosti, nepristranosti i nekorumpiranosti
2. Obrazovanosti i stručnosti
3. Efikasnosti i kvaliteti
4. Informatizaciji i koordinaciji
5. Privatizaciji, ekonomičnosti i novom javnom menadžmentu
6. Supsidijarnosti i decentralizaciji
7. Odgovornosti

U skladu stvaranja pravne države sukladne EU, u ovim se preporukama ne ostaje samo na publiciranju problematičnih zona i nekim osnovnim načelima kojima se reforma mora voditi. Preporukama se pobliže određuju i načini reformiranja; pa se tako u sferi pravne države pobliže govori o - nužnosti unaprijeđenja slobodnog tržišnog natjecanja, povećanju transparentnosti poslovanja javnih poduzeća i privatiziranju nekih javnih usluga; o osuvremenjivanju zakona i regulaciji postupaka javne nabave.

One se osvrću i na smanjenje broja posebnih vlasničkopravnih uređenja, kao i na uspostavu pouzdane zemljišnoknjižne evidencije, povezane sa unaprijeđenjem rada na području zemljišnih knjiga, autorskog prava i srodnih prava te industrijskog vlasništva. Nadalje, bave se i reorganizacijom pravosudnih tijela i službe - povećanjem brzine i učinkovitosti pravosuđa, poticanjem mirnih rješenja i alternativnih metoda rješavanja sporova.

Ni javna uprava, naravno, nije ostala zanemarena, pa se tako u ovim preporuka NVK, osvrće i na osnaženje načela racionalne organizacije javne uprave, jačanje institucionalnih kapaciteta javne uprave, jačanje profesionalizma, etičkih standarada i depolitizacije upravne slube. S tim u skladu govori se i o nužnosti debirokratizacije - o orijentaciji na rezultate, te o nužnosti transparentnog i otvorenog rada javne uprave, kao i o decentralizaciji.

Zaključno: pregovori Hrvatske sa EU uskoro ulaze u novu fazu. Pozitivni avis smo dobili, i status kandidata sada nam je nadohvat ruku... nesumnjivo velik korak unaprijed za sve nas. Ipak, nikako ne bi bilo mudro zaboraviti kako je baš tim avisom upravo pravosudna sfera dobila najlošije ocjene... Pred ljudima koji vode hrvatsko pravosuđe, ali i pred svima onima koji su njegov dio, nesumnjivo je velik i težak zadatak. Njegovo se ostvarenje, ipak, ne bi smjelo stavljati pod znak pitanja, jer je nužno za uspješnu provedbu procesa integracije Hrvatske EU. No nažalost, svojevrsna skepsa koja se javlja pri još jednom spominjanju riječi "reforma" u kontekstu našeg pravnog sustava, također nije pod znakom pitanja.

Tek nam preostaje da saznamo hoće li biti dovoljno volje i hrabrosti za poduzimanje smjelih poteza toliko neophodnih i našem pravosuđu i ostalim sferama društva.

No znate što je tu doista važno?

Ova država vapi za tom smjelošću potpuno neovisno o ulozi koju će zauzeti u europskim inegracijama.
I o brzini svoga ulaska u EU.

Napisala: Janja Marijan