PRENOSIMO IZ NOVOG LISTA:

<<< Natrag Datum objave: 22.2.2003 Rubrika: Profil

OKRUGLI STOL: STANJE I REFORMA PRAVOSUĐA
Kako objasniti stranci da mora čekati deset mjeseci na novu raspravu

Je li nam uopće potrebna pravosudna reforma? Ako krenemo od činjenice da trenutačno samo manje od petine hrvatskih građana ima povjerenje u sudove kao društvenu instituciju, za javnost ta potreba svakako postoji. Kad se pogledaju i svi ostali objektivni indikatori, vidi se da je stanje dosta loše i da je promjena potrebna, kaže dr. Alan Uzelac, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu

Moderatori Sergej ABRAMOV i Neven ŠANTIĆ

Reforma pravosuđa jedna je od ključnih u demokratskom razvoju Hrvatske, tema koja je od neovisnosti Hrvatske na ovamo, najblaže rečeno, bila sporna i oko koje su se sučeljavala različita mišljenja i pristupi. Reforma pravosuđa bila je i jedna od točaka na kojoj je vladajuća koalicija gradila svoj program prije posljednjih izbora, a i dan-danas je aktualna. Mnoga ispitivanja javnog mnijenja govore o pomanjkanju povjerenja u pravosuđe, što je moguća prepreka njegovoj djelotvornosti i razvoju. To je bio razlog za organizaciju okruglog stola o reformi pravosuđa, bez iluzija da će dati odgovore na sva pitanja, u kojem sudjeluju ministrica pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Ingrid Antičević-Marinović, sudac Vrhovnog suda Damir Kos, odvjetnik Rajko Mlinarić i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. Alan Uzelac.
Je li se u pravosuđu počelo nešto mijenjati nakon desetljeća političkih udara koja su ga gotovo razorila?
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Drago mi je da ste spomenuli zadnje desetljeće i demokratske promjene iz 1990. godine. Građani su s pravom očekivali da uz državu dobiju i neovisno pravosuđe, no stremljenja i nade ne samo da se nisu ostvarila već se stanje u mnogo čemu i pogoršalo. U 1992. godini iz hrvatskog pravosuđa otjerano je oko 200 ljudi a do 1994. godine, kada je formiran DSV, izgubili smo preko 400 sudaca. Dok smo trebali stvarati neovisno pravosuđe zapravo smo gubili kadar. Iako je hrvatski Ustav garantirao neovisnost pravosuđa, tvrdim da nije slučajno da su četiri godine prošle do formiranja DSV, jer je ta zakonska praznina i netransparentnost imenovanja sudaca prouzročila takav gubitak kadrova. Samo da citiram tadašnjeg predsjednika najviše sudbene instance koji je kazao da je hrvatskom pravosuđu potrebno veliko čišćenje. Od 2000. godine stvoreni su dobri temelji za reformu pravosuđa a od kada sam ja postala ministrica ona je intezivirana. Tek nakon 2000. godine, izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, sucima je omogućena neovisnost. Dakle, kroz reformu poboljšavamo materijalni status, infrastrukturu, pojednostavljujemo sudsko postupanje, radimo na kadrovskoj obnovi i sustavnoj edukaciji.
UZELAC: Krenuo bih od općenitijih pitanja. Je li nam uopće potrebna pravosudna reforma? Ako krenemo od činjenice da trenutačno samo manje od petine hrvatskih građana ima povjerenje u sudove kao društvenu instituciju, za javnost ta potreba svakako postoji. Kad se pogledaju i svi ostali objektivni indikatori, vidi se da je stanje dosta loše i da je promjena potrebna.

Duboke strukturalne promjene

– Različit je, međutim, stupanj svijesti o tome koliko daleko i duboko reforme trebaju ići. Po mom uvjerenju, reforma pravosuđa ne može biti uspješna ako se ne ide u duboke strukturalne promjene u pristupu pravosudnom sustavu. U usporedbi s time, planirane promjene o kojima je ministrica govorila zapravo su simptomatsko liječenje – ono koje se odnosi samo na površinske znakove bolesti.
O kakvim je strukturalnim promjenama riječ?
UZELAC: Strukturalni problem domaćeg pravosuđa jest, prije svega, u pristupu funkciji koju pravosuđe kao društveni podsistem obavlja. Pravosuđu, a posebno sudstvu, pristupa se zastarjelim metodama i s neadekvatnim očekivanjima. Dobar primjer za to jest kvantitativno mjerenje broja predmeta. Da se razumijemo, pobornik sam objektivnih pokazatelja i sudskih statistika, ali neprimjerene statistike od kojih se polazi jedan su od uzroka zaključka da je u Hrvatskoj glavni problem neefikasnosti pravosuđa sadržan u nedostatku sudaca. Točno je, međutim, da Hrvatska ima dva do tri puta više sudaca po glavi stanovnika nego li većina razvijenih europskih zemalja. Nadalje, kod nas se uopće ne raspravlja o poimanju sudačke funkcije, o tome što bi trebali biti zadaci kojima se bavi sudac. Mnogi zadaci koje u Hrvatskoj obavlja sudac u drugim sustavima obavljaju druge osobe – pravosudna administracija, pa i privatni sektor. Takve je zadatke iracionalno i neekonomično ostavljati sucima, jer se može očekivati da će oni biti neefikasni i žaliti se na nedostatak kadrova. Sistematizacija broja kadrova u pravosuđu utemeljena je na starim predodžbama i ne može biti dobra polazna točka za nova zapošljavanja.
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Nikakva nova sistematizacija ne dolazi u obzir. Popunjavaju se sudačka mjesta koja su upražnjena, gdje su postojali suci prije deset godina pa su istjerani. Sistemske promjene treba provesti, to je točno, i one se već provode, ali važno je napomenuti da hrvatski sudac radi sve. On obračunava i kamatu i parnični trošak, naprimjer, što u europskim zemljama rade stručni savjetnici. Reforma ide upravo u smjeru povećanja broja stručnih suradnika po sucu.
UZELAC: Pozdravljam nastojanje ministarstva k prebacivanju dijela sadašnjih sudačkih zadataka drugim službama, no imam neposrednu primjedbu na jednu od okosnica reforme – na prebacivanje ovrhe sudskih odluka javnim bilježnicima. Po mom mišljenju to je pogrešan potez. Provedba ovrhe jest zadatak sudskih izvršitelja a ne jedne visoko formalizirane pravne službe kao što je bilježništvo. Javni bilježenici su služba koja djeluje na temelju stroge pravne logike, koja se prije svega brine za pravnu sigurnost, dok je svrha ovrhe da se u čim bržem roku na najekonomičniji način unovči dužnika i namiri vjerovnik, pa zato sudski izvršitelji djeluju po sasvim drukčijoj, ekonomskoj logici.

Pravosuđe je spor mehanizam

– Inače, ideja o prenošenju ovrhe sa suda na kvalificirane ovršne službe, koje bi dijelom mogle djelovati i kao slobodne profesije, nije loša. I ovdje se vidi nedostatak sustavnih priprema i konzultacija, jer javni bilježnici nigdje u Europi nemaju ulogu kakvu im predviđa nova reforma Ovršnog zakona.
KOS: Reći ću svoje osobno mišljenje a ne mišljenje institucije u kojoj radim. Kada se govori o pomanjkanju povjerenja u sudstvo, ne znam kako objasniti činjenicu da se građani sve više obraćaju sudu. Znači problemi su drugdje, jer se aktivnost suda pojavljuje posljednja, kao instanca koja rješava konkretne probleme građana. Reforma pravosuđa, moramo biti svjesni, ili bilo koji zahvat u pravosuđe, nije deus ex machina. Pravosuđe je spor mehanizam gdje od inicijalnog podražaja do konačnog efekta postoji vrlo duga putanja. Rezultat svih aktivnosti koje se poduzimaju danas, uslijedit će tek nakon dosta vremena. Za donošenje presuda u razumnom roku potreban je niz preduvjeta. Ministrica je govorila o periodu u kojem su sudačka mjesta bila nepopunjena. Kroz tih deset godina, kad bi se zbrojio broj predmeta koji su se preljevali u sudove i broj sudaca koji su otišli, proizlazi da pravosuđe godinu ili godinu i pol dana nije uopće radilo. To je dijelom rezultiralo ovolikom količinom zaostataka.
UZELAC: Govorite o sistematizaciji za koju je ministrica rekla da je stara deset godina. Nesporno je da stanje u pravosuđu u posljednjih deset godina progresivno nazaduje.
KOS: Što je nesporno?
UZELAC: Mislim da je nesporno da se stanje u pravosuđu između 1990. i 2000. godine po većini parametara pogoršalo.
KOS: Govoreći po broju spisa i zaostataka, da.
UZELAC: Ne samo po tome. Postoje i parametri koje je teže pratiti, između ostalih i javno povjerenje u sudove, o kojem nerado govorite. Ali čak i da nije bilo tog razdoblja, postojeća sistematizacija vrlo je slabo prilagođena za novu funkciju koju je pravosuđe dobilo u devedesetim godinama.
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Da nije bilo čistki, Hrvatska ne bi imala zaostataka.
UZELAC: To nije sasvim sigurno. Slovenci nisu imali čistki, pa svejedno imaju sličnih problema kao i mi, ne toliko dubokih. No, njihove strukturalne poteškoće iste su kao i u Hrvatskoj.
KOS: Kolega Uzelac, kod pitanja broja predmeta koji nisu riješeni Hrvatska nije čuđenje u svijetu.

Nismo najgori na svijetu

UZELAC: Postoje druge zemlje, pa i zapadne, koje su apsolutno među najneučinkovitijima u svijetu po tom parametru, ali svakako, da se slikovito izrazim, nije dobro svoju vlastitu kaljužu opravdavati tuđom.
KOS: Apsolutno, ali ne treba ni vlastite probleme glorificirati na način da se naglasi da smo najgori na svijetu. Nismo!
UZELAC: Vratio bih se na nešto sam naznačio na početku. Čini mi se da u jednom dijelu struke, pogotovo onom koji bi trebao biti zahvaćen reformama, ne postoji dovoljna svijest da se promjene trebaju provesti, a posebno da se trebaju provesti korjenito, i zato mi se čini da reformska nastojanja imaju slabe šanse za uspjeh.
KOS: Kad govorimo o reformi pravosuđa, onda se moramo razdijeliti na nekoliko segmenata. Jedna je legislativna izmjena koja će razjasniti što je sve spor i potpuno podržavam vaše mišljenje da sudski predmet i sudski spor nisu sinonimi i da predmete koji nisu spor ne treba rješavati na sudu. Druga stvar u kojoj se apsolutno slažem s vama jest ta da je ustroj sudbene vlasti, njezina organizacija, sastavljana tako da sudac kao visoko plaćen državni dužnosnik obavlja poslove koji su daleko ispod razine njegove naobrazbe i plaće. Za to je opet potrebna promjena sistematizacije u organizaciji suda, dijelom i zakona o nadležnosti.
MLINARIĆ: Pravosuđe se vrlo često ocjenjuje loše jer i zbog načina evidentiranja dolazi do bitnog povećanja broja predmeta. Naime, kad se na prvostupanjskom sudu vodi jedan postupak, bilo koje vrste, on dobiva svoj evidencijski broj. Po donošenju sudske odluke u tom predmetu, nezadovoljna stranka se žali i predmet odlazi na drugostupanjski sud, gdje dobiva novi evidencijski broj. A ako drugostupanjski sud vrati predmet na ponovno odlučivanje, taj isti predmet opet dobiva novi evidencijski broj. Kad se sve skupa to sumira, dolazi se do podatka od više od milijun sudskih zaostataka. Međutim, kad bi se pogledalo koliko je stvarno predmeta prošetalo od nižeg do višeg suda i obratno, dobili bismo znatno manji broj.
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Ministarstvo pravosuđa upravo priprema izmjene i u tom smjeru, da samo jedan broj prati predmet od početka postupka do pravomoćnosti.
MLINARIĆ: Što se tiče pravosuđa, kao čisti praktičar, svakako nisam zadovoljan sporošću odvijanja rasprava. Primjerice u parnici s koje sam danas došao, nastavak rasprave zakazan je u prosincu. Kako mogu objasniti svom klijentu da se u idućih deset mjeseci s njegovim predmetom neće ništa događati?

Mediji su krivci za lošu sliku o pravosuđu?

KOS: Kad govorimo o sporoj dinamici ročišta, moramo se ograničiti na dva, možda tri općinska suda u državi. To su Split, Zagreb, eventualno Rijeka i Osijek. Kad kolega Mlinarić ima stranku koja mora čekati godinu dana, normalno da imamo pomanjkanje povjerenja u pravosuđe. Ali kad se shvati da taj sudac u svojoj referadi ima 1.200 predmeta, jednako teških kao i taj, prostom matematikom, radi li pet rasprava u jedan dan i poštuje li sudski poslovnik da ne zakazuje preko reda, može se dokazati da on prije godinu dana i ne može zakazati raspravu. Riječ je zapravo o slici o pravosuđu. Tko stvara sliku o pravosuđu? Mediji!
UZELAC: Ne može se za lošu sliku pravosuđa kriviti samo medije – oni, unatoč pogreškama, u pravilu daju sliku koja je u većoj ili manjoj mjeri odraz stvarnog stanja.
KOS: Vrhovni sud je prošle godine riješio 8.860 predmeta. O kolikom broju predmeta je u medijima bilo interesa?
MLINARIĆ: Svaka reforma pravosuđa znači i ozbiljniji zahvat u društvo. To bih potcrtao s dva ključna segmenta. Jedan je ulaganje u sve one koji sudjeluju u vođenju postupka, od sudaca, odvjetnika do državnih odvjetnika, jer je svaka naša dosadašnja reforma ozbiljno zakazala u tom dijelu. Drugi segment je da državna legislativa koja se svakodnevno proizvodi u hrvatskom Saboru neusklađena, tako da se događa da dnevno izlaze zakoni koji su u koliziji jedni s drugima, pa kad se to konačno shvati, dio društvenih odnosa već je poremećen. Takva legislativa, očito prepuna kompromisa, izravno proizvodi probleme koji se kasnije pojavljuju kao problemi pravosuđa i nepovjerenja u njega.
UZELAC: Stanje s legislativom koja proizvodi previše zakona koji su međusobno u koliziji nije jedinstveno za Hrvatsku, jednaka je situacija i u drugim državama. Po mom mišljenju, izvor nepovjerenja u pravosuđe u prvom je redu odraz razloga koja leže unutar njega. Povjerenje u pravosuđe stvara se ako javnost može imati povjerenje u osobe onih koji obnašaju funkcije – u suce, državne odvjetnike i druge, te u odluke koje oni donose. Selekcija uspješnih i kvalitetnih kadrova u pravosuđu u Hrvatskoj, čini mi se, do sada je bila više rezultat anomalije sistema, nego njegov logičan rezultat. Tradicija regrutiranja kadrova bila je oduvijek obilježena nepotizmom i arbitrarnošću. A dolazak na sudačke funkcije i izbor u više sudove trebao bi biti rezultat objektivnog i transparentnog postupka izbora i selekcije kadrova, na temelju objektivnih pokazatelja. Što se tiče odgovornosti, isto tako, javno se povjerenje kreira ako se može vidjeti da se sve negativne pojave sankcioniraju, da oni sudovi, suci i državni odvjetnici koji ne obavljaju svoj posao kako treba snose za to odgovornost, odnosno da se stvaraju pretpostavke da se incidenti, slučajevi koji dolaze u javnost, više ne ponavljaju.

Od suca se traži da radi kvalitetno

– A kod mnogih slučajeva koji su dospjeli u javnost ne morate imati visokoobrazovanog pravnika da vam objasni kako je u došlo do posvemašnjih pravnih i socijalnih paradoksa. Ako se vodi dug i skup postupak za suđenje organiziranom kriminalu, i ako završi posve neuspješno ili s blagim kaznama, onda ne trebaju sofisticirane analize da bi se vidjelo da nešto ne fukcionira.
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Moram reći da DSV u ovom sastavu pokreće postupke protiv sudaca, međutim smatram da je ključno pitanje kako stranka može imati povjerenja u pravosuđe kad se ročišta zakazuju za deset mjeseci, kako je naveo kolega Mlinarić, unatoč tome što taj sudac možda objektivno nije mogao ranije zakazati raspravu. Izvršna vlast i ministarstvo baš tu moraju ponuditi rješenja. Edukacija i popunjavanje kadrova samo su jedan dio reforme, u kojoj je značajna i normativa. Značajne promjene napravljene su već novelom ZKP-a, koji dopušta nagodbu u istrazi i te su promjene premosnica do kompletnog ZKP-a koji neće pozn Iracionalno je zapošljavati nove suce

UZELAC: Hrvatski sustav pravosuđa proizašao je iz austro-ugarske tradicije, potencirane socijalističkim pristupom sucu kao malom državnom činovniku koji sam u svojoj kancelariji procesira hrpe papira. U većini razvijenih država funkcija suca je drukčija – ona oko sebe okuplja niz pratećih službi koje obavljaju sporedne zadatke, pripremajući materijal za raspravu i baveći se time da u postupcima ne dođe do zastoja. Reforme u svijetu kreću se prema shvaćanju suca kao svojevrsnog menadžera postupka. Kad se usporede ta dva poimanja sudačke dužnosti, nema ničeg iracionalnijeg nego zaposliti nove suce u Hrvatskoj. Potrebno je naporno raditi na izgradnji sustava u kojem će i manji broj sudaca biti sposoban kvalitetno i efikasno upravljati velikim brojem postupaka, a ne dodavati još neiskustva u sustav.

Država je najobjesniji parničar

ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Nepobitna je činjenica da je država ipak najobjesniji parničar. Država se pojavljuje kao stranka između jedne četvrtine i jedne petine predmeta. Dakle, očito su zakazali društveni mehanizmi. Priznajem to kao predstavnik izvršne vlasti. U tom se smislu želi nešto napraviti, pogotovo u noveli ZPP-a. Gdje god je država stranka, bilo kao tužitelj bilo kao tuženik, obvezuje se mirno riješiti spor. Inkorporirat ćemo u konačni prijedlog novele ZPP mogućnost medijacije. Tu je izvanredna šansa za rasterećenje pravosuđa. A svi su zahvati povezani. Brzina spora je važna stvar jer utječe prije svega na poslovni, građanski moral, da stranke priznaju zakon i poštuju ga, da ne rješavaju sve preko suda koji je krajnja instanca. Dakle, nije istina da se Hrvati tako puno vole suditi nego su zakazali svi drugi mehanizmi rješavanja sporova pa je sud ostao jedini spas. Prema tome, kada sama stranka uvidi da će spor biti brzo riješen onda će se rado odazvati medijaciji ili će bez medijacije podmiriti potraživanje odnosno dug prema vjerovniku. Također, po prvi put nakon godinu dana mi usklađujemo zakonodavstvo, da jedan zakon nije u suprotnosti s drugim, odnosno da se iste odluke rješavaju na drukčiji način.

Fama o korupciji jača od stvarnog

Kako gledate na optužbe za korupciju u pravosuđu?
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Dok god predmet dugo traje postoji sumnja u korupciju. Dakle, kada postupci pred sudom budu brzi i učinkoviti, otpast će i takvi prigovori.
KOS: Navodna korumpiranost pravosuđa je jedna od teza koja se vrlo slobodno iznosi bez ikakvih egzaktnih pokazatelja. Točno je da zbog sporog rješavanja predmeta pada sumnja da je sudac korumpiran. No, tamo gdje je ima naznaka da se radi o korumpiranosti takve se stvari procesuiraju. Vode se i konkretni postupci. Kao sudac pozivam građane da prijave nadležnim državnim odvjetništvima sve one situacije gdje postoji naznaka o korumpiranosti pravosuđa. Ako ima takvih ljudi, oni ne blate sebe nego mene ili stotine čestitih, poštenih i savjesnih sudaca koji rade maksimalno kvalitetno, brzo i puno u okviru datih mogućnosti.
UZELAC: Što se tiče korupcije, vrlo često vrijedi pravilo da tamo gdje ima dima ima i vatre. No, vatru treba gasiti samo tamo gdje se jasno utvrdi da je ima, i sprječavati njezin nastanak.
KOS: Kad bi me kolega Uzelac pitao da stavim ruku u vatru da nema korumpiranosti u pravosuđu, ne bih je stavio.
UZELAC: S druge strane, i ja se slažem da ne treba optuživati bez adekvatnih dokaza.
MLINARIĆ: O korupciji bih ja kao odvjetnik morao nešto znati. No, iako moj ured pokriva jedan značajniji dio predmeta mi o korupciji ništa ne znamo. Više se stvara fama o korupciji i korumpiranosti nekih pojedinaca nego to u stvarnosti jeste. A istovremeno se tim pričama stavlja teret na leđa onih sudaca koji časno i savjesno obavljaju svoj posao.
avati stadij istrage, čime će se bitno ubrzati postupke. Novele ZPP-a koje pripremaju u ministarstvu još će više ubrzati postupak, obvezivanjem sudaca da u roku od 30 dana napišu i otpreme presudu. Postupak će se nesumnjivo ubrzati i obvezivanjem tužitelja da predoči dokaze već uz tužbu, što danas nije obveza, pa i tužitelji nesvjesno odugovlače postupke. K tome, zabranit će se i isticanje novota u žalbenom postupku.
KOS: Od suca se traži da radi kvalitetno, puno i brzo, s naglaskom na kvalitetno. Da li je kvalitetno ili ne, prosuđuju stranke kroz žalbene postupke, a percepcija ugleda suca stvara se kroz pojedine predmete koji se u javnosti prosuđuju kao slučajevi.
Kada govorimo o slučajevima u posljednjih godinu najviše su se spominjali suđenje zločinačkoj organizaciji, slučaj Lora, a ovih dana i slučaj »Slobodne Dalmacije«.
KOS: Neću imenovati te predmete, ali i najšira javnost i kvalificirane osobe s neoprostivom lakoćom daju ocjene bez obzira na to što nemaju ikakve percepcije o čemu se spisu doista radi. Raspravljati o mogućoj odgovornosti suca za to što je nakon tri godine donesena presuda s kaznom ovakvom ili onakvom? O kojoj odgovornosti? O odgovornosti suca pred javnosti za odluku?
UZELAC: Nisam govorio o odgovornosti pojedinačnog suca, nego o odgovornosti koju snose svi koji dovode do poljuljanog javnog povjerenja u pravosuđu.
KOS: Tko to kreira? Opet kažem, 1.800 sudaca u Hrvatskoj tiho i zatajno radi.

Objektivnost sudaca

UZELAC: Jasno je da nitko ne može imati uvid u rad svih sudaca. Ali javnost ima uvid u određene slučajeve, i pitanje povjerenja se postavlja upravo u tom kontekstu, kod sudaca koji se u javnosti pojavljuju. Za poljuljano povjerenje u kvalitetu sustava nije bitno kako radi većina, nekada je i manjina dostatna. Od stotinu jabuka može postojati jedna trula a može ih biti i deset. Jedna se možda može podnijeti, ali deset trulih neće se moći podnijeti.
KOS: Nije problem u tih deset trulih, već u opasnosti da tih deset trulih zarazi ostale. Stoga trule treba odstraniti. Ali zbog odluke o kazni, koja je prema ocjeni javnosti preblaga, nije mi ni na kraj pameti zaključiti da je jabuka trula. S druge strane kada govorimo o odgovornosti sudaca onda to moramo gledati prvenstveno kroz njihovu odgovornost koja se može koliko-toliko objektivizirati.
UZELAC: Počevši od eventualnih objektivnih usporednih testova znanja i sposobnosti kojima bi trebali biti podložni svi kandidati za prijem u sudačku službu. Toga nikada nije bilo. Pravosudni ispit u Hrvatskoj uopće ne omogućuje da se bolji kandidati istaknu pred lošijima, da se rangiraju polaznici po uspjehu.
KOS: Vrijedna ideja koju apsolutno podržavam. No, Vi polazite od pogrešne premise da suci i odvjetnici nastupaju obranaški. Suci i odvjetnici zasigurno bolje znaju probleme u pravosuđu i nastoje ih riješiti u okviru svojim mogućnosti, možda više nego li u tome postoji aktivnost Sveučilišta, odnosno osoba koje educiraju pravnike za kasnije suce, odvjetnike i državne odvjetnike. Dakle, postoji svijest o tome, postoji nastojanje, samo je pitanje kako se to može napraviti. Nažalost, sudbena vlast se, ne bez razloga, u kolokvijalnom govoru navodi kao treća vlast. Ona se i pozicionira na treće mjesto. Sudbena vlast nema mehanizama da utječe na sve ono što smo ranije govorili, da se napravi drukčija organizacija, da je se rastereti, da ima jači upliv na zakonodavnu vlast oko toga što će se rješavati u okviru suda.
UZELAC: U tom se smislu slažem s Vama, jedino je vječno pitanje je li čaša do pola puna ili prazna. Moja je primjedba vezana uz javne izjave osoba iz struke o stanju u pravosuđu. Nažalost, javni je dojam da u pravnoj struci postoji natprosječno visok stupanj zadovoljstva s aktualnim stanjem u pravosuđu, a ako se upozorava na probleme, oni se pronalaze uvijek negdje drugdje, a ne kod sebe. Slažem se s Vama da se možda u okviru pojedinih subsistema ponešto radi da bi se stanje promijenilo, primjerice da vi unutar sudačke organizacije radite nešto da promijenite stanje u pravosuđu. Međutim, kada dajete javne izjave, onda ćete nerado govoriti o tome što vi radite da biste popravili stanje kod svojih kolega, a više ćete govoriti o tome što smatrate da su skrivili drugi.

Sudac kao skretničar

KOS: Točno. Možda nije dovoljno dato do znanja da pretežit broj sudaca ostvaruje svoje okvirne rezultate rada. Za onaj manji broj koji ne ostvaruje rezultate rada i kod kojih se uočavaju problemi, DSV vodi stegovne postupke. Da li se tim sucima odsjecaju glave? Ne. Da li ste Vi nezadovoljni s tim?
MLINARIĆ: Mi se danas suočavamo s činjenicom da, kada je riječ o parnici, za razliku od kaznenih postupaka, imamo stranke koje su motivirane za dugo i objesno parničenje za razliku od onih koji žele to što brže završiti, poput mog klijenta kojem moram objasniti zašto mora čekati deset mjeseci za nastavak procesa.
UZELAC: Možda bi on čak i bio spreman čekati deset mjeseci kada bi bio siguran da će sud nakon tih deset mjeseci provesti raspravu i zaljučiti je.
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Prema novom ZKP-u sud će to i morati učiniti.
MLINARIĆ: To me veseli. Jer u ovoj sadašnjoj situaciji odvjetnici kada se sretnu samo razmjenjuju podneske, a sudac je nekakav skretničar.
Znači, vjerujete da će reformska rješenja dati ploda?
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Mislim da su to dobra, sustavna rješenja koja ovako obuhvaćena u cjelini, zajedno s normativnim dijelom i normativnim izmjenama, na jedan dugi rok, možda čak i brzo, mogu pokazati vidljivi i opipljivi.
UZELAC: Samo je jedna stvar gora od nedostatka reforme, a to je loša reforma.
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Loša je reforma ona koja se ne provodi.
UZELAC: Ima stvari koje se ne mogu provesti. Na primjer, uvođenje obvezatne medijacije u svim građanskim parnicama.
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: Ne, ne slažem se s tim.
UZELAC: Mislim da zapravo tek kreiramo osnove za kreiranje strategije reforme pravosuđa. Ono što za sada imamo je simptomatsko liječenje. Međutim, kao što je ministrica i sama rekla, to treba promatrati u sklopu cjeline u kojoj treba uskladiti sve elemente.
KOS: Dozvolite jednu kratku intervenciju. Govorimo o zagrebačkom općinskom sudu i parnicama tamo gdje sudac ima 1.200 spisa u parnici. Uz legislativne izmjene gdje će biti obaveza otpremanja presude u roku od 30 dana, zar ne bi bilo normalno da sudac nakon što provede raspravu i proglašava odluku o parnici, a ne da kao do sada odluka ide pismenim putem. Pa da nakon što ju proglasi i eventualno ukratko u zapisnik unese dio onoga čime se rukovodio kod donošenja takve odluke, da ima sudskog savjetnika koji će napisati pisani otpravak te presude i tako rasteretiti suca.

Mreža sudova nije racionalna

UZELAC: Činjenica je da mi imamo već dosta pratećeg sudskog osoblja koje se gotovo uopće ne koristi ili slabo koristi.
KOS: To nije istina.
UZELAC: Možda se koristi na neadekvatan način.
KOS: Nije istina da ih ima dosta.
UZELAC: Ne u smislu da ih ima dovoljno nego da ih ima, ali i oni koji jesu u sustavu nisu korišteni na adekvatan način. Sudski savjetnici, stručni suradnici, vježbenici često samo igraju ulogu pasivnih promatrača na sudu.
KOS: Kolega, otkud Vam takva lakoća iznošenja netočnosti.
UZELAC: Imam dovoljno empirijskih podataka za ovu tvrdnju.
KOS: Moramo razlučiti sudske savjetnike i pripravnike koji se uče i ne mogu izrađivati nijednu odluku koja će izlaziti vani. Sudski savjetnici imaju svoja konkretna zaduženja i rade na konkretnim spisima i gleda im se količina obavljenog posla.
UZELAC: Ono što rade oni često je posao suca u sjeni nego li posao specijaliziranog sudskog pomoćnika. I u tome je zapravo problem toga sustava. Sudski savjetnici bi trebali djelovati kao stalan dio sudačkog tima koji djeluje zajedno sa sucem na rješavanju i pripremanju posla, u pojedinom stručnom segmentu.
KOS: To je upravo ono što sam rekao. Sudac će presuditi i kratko u zapisnik dati siže onoga čime se rukovodio kod presude, a sudski savjetnik će to eleborirati i razraditi ne opterećujući suca s time da bi se on mogao posvetiti novim spisima. Kao sudac Vrhovnog suda tvrdim da je, uz organizaciju kakva postoji, ovaj posao bez rada sedam dana tjedno nemoguće raditi.
MLINARIĆ: S obzirom da se stanje u pravosuđu najčešće gleda kroz prizmu zagrebačkog suda, pa onda i ovih drugih većih centara, njegov problem se između ostaloga sastoji u tome da je Zagreb glavni grad ove države, što u smislu stvarne nadležnosti u parničnim postupcima znači da su građani, kada traže zaštitu od države, prisiljeni prema važećim propisima utuživati samo u Zagrebu što je umjetno povećanje broja predmeta u Zagrebu i stvaranje nezadovoljstva kod građana.
ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: I to će se mijenjati.
MLINARIĆ: Meni se, isto tako, čini da hrvatska mreža sudova nije racionalna. U jednom smo vremenu umjetno stvarali sudove i željeli smo da gotovo svako mjesto ima svog suca i svoj sud.

Stroge kazne za zlouporabu ovlaštenja

ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ: U reformi se konačno predlaže racionalizacija mreže sudova. No, to je jedan od zadnjih koraka u reformi. Dok god se zaostaci kod postojeće mreže sudova ne riješe, između ostalog, rasterećenjem opterećenih sudova to nije korak koji bi sada bilo dobro poduzimati. Ali u perspektivi to je nužno. Na kraju, smatram da su svi sudionici u sudstvu pozvani na sudioništvo u jačanju pravne države. A to je etičnost postupanja, dakle da se koriste savjesno svojim procesnim ovlaštenjima. Novela Zakona o parničnom ponašanju takvo ponašanje nameće kao dužnost. Dakle, predviđene su stroge kazne za sve sudionike u postupku koji zloupotrebljavaju procesna ovlaštenja, čak pod prijetnjom gubitka tog prava. Također, ne možemo čitavu reformu provesti onako kako smo je zamislili bez znanosti, bez bliske suradnje s pravnim fakultetima. Moramo razmišljati o kadrovima koji će sutra raditi u pravosuđu. Moramo izmijeniti posve zastarjeli zakon o vježbenicima, da imamo hospitante kao druge zemlje, da se povežemo s najboljim studentima i da sudovi budu u obvezi primati takve kandidate.
KOS: Očigledno smo svi mi suglasni s tim da je pravosuđe kao cjelina bremenito problemima, da je značajan broj problema rezultat velikog broja nerješenih predmeta, za što postoji niz razloga. Značajan dio tih razloga su objektivni razlozi ali ima i subjektivnih. Protiv takvih nesavjesnih sudaca se vode stegovni postupci, izriču se sankcije. U tom suglasju potrebe za reformom pravosuđa jedino što je sigurno jeste da se nikakav pomak ne može očekivati od danas do sutra, da je ministarstvo pokazalo spremnost prevenstveno kroz fiskalnu aktivnost da pomogne pravosuđe, ali to će dati rezultata tek ako bude nastavljeno kroz stanovito vrijeme.
UZELAC: Smatram da je vrlo teško govoriti o strategiji reforme pravosuđa ako nisu sasvim jasno postavljeni parametri onoga od kamo dolazimo i onoga kamo želimo doći. Meni je drago da ministarstvo ima vrlo jasna i rezolutan odgovor na mnoga pitanja. Ja ga, nažalost, nemam. Kao član CEPEJ-a, Europske komisije za efikasnost pravosuđa, vidim da postoje problemi ne samo u Hrvatskoj, međutim bojim se da u mnogim potezima patimo od potrebe za brzim i efektnim potezima, a da se istraživanje objektivnih pokazatelja ostavlja za kasnije. Ili, još gore, pokazatelji se prilagođavaju potezu koji je već učinjen. Na primjer, po broju stanovnika i teritoriju imamo jednu od najvećih gustoća žalbenih sudova u građanskim stvarima u Europi. Trebaju li nam onda još i novi sudovi? Dakako, pitanje je kako mijenjati sustav da dođemo do zadovoljavajućih rezultata. Smatram da se najprije trebamo opredijeliti što želimo – je li to masovno pravosuđe, razmjerno loše plaćeno, ili elitističko pravosuđe s malobrojnim, kvalitetnim i dobro plaćenim kadrovima. U tom smislu trebamo postaviti svoje strateške prioritete i pokušati pronaći primjerenu ravnotežu.

© Copyright 2002 NOVI LIST d.d. Sva prava pridržana.
Engine design by