11.02.2003.

Ukidanje širokih inkvizitornih ovlaštenja suda glede izvođenja dokaza

Predstojećom Novelom Zakona o parničnom postupku (ZPP) predlaže se jedna velika promjena u domeni izvođenja dokaza, a to je ograničenje inkvizitornih ovlaštenja suda glede prikupljanja dokaznih sredstava i izvođenja dokaza. Gledano s druge strane, ta promjena predstavlja još jednu prevagu akuzatornog načela nad inkvizitornim. Trenutno je akuzatorno načelo dominantno jedino u sferi prikupljanja činjenične osnove spora, a uvođenjem navedene promjene postat će dominantno i u domeni izvođenja dokaza.

Prije upuštanja u konkretno objašnjavanje promjene koja se predlaže u Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a u vezi inkvizitornog i akuzatornog načela, potrebno je reći par riječi o tim načelima, ali i navesti rješenja koja u pogledu tih načela postoje u sadašnjem ZPP-u.

INKVIZITORNO (ISTRAŽNO) I AKUZATORNO (RASPRAVNO) NAČELO

Inkvizitorno i akuzatorno načelo međusobno se razlikuju po tome što daju različite odgovore na pitanje kome pripada inicijativa za prikupljanje procesnog materijala na temelju kojeg sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu. Prema inkvizitornom načelu inicijativa pripada sudu, a prema akuzatornom načelu inicijativa pripada strankama.
Procesni materijal na temelju kojeg sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu predstavljaju činjenice, pravna pravila, dokazna sredstva i pravila iskustva, ali za potrebe ovog komentara ograničit ćemo se samo na razmatranje kome pripada inicijativa za prikupljanje činjenica, a kome za prikupljanje dokaznih sredstava.

PRAVILA SADAŠNJEG ZPP-a U VEZI ISTRAŽNOG I RASPRAVNOG NAČELA (ČLANAK 7. ZPP-a)

Prije davanja konkretnog odgovora kome, prema sadašnjem ZPP-u, pripada inicijativa za prikupljanje činjenica, a kome za prikupljanje dokaznih sredstava, potrebno je citirati članak 7. ZPP-a koji će, od sada pa na dalje, biti glavni predmet razmatranja u ovom komentaru.

Trenutno članak. 7. glasi ovako:
(1) Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva.
(2) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(3) Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje.
(4) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice što ih stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 3.), ali svoju odluku ne može temeljiti na činjenicama o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.

Dakle, na temelju citiranog čl. 7. možemo zaključiti da u sadašnjem ZPP-u raspravno načelo dominira u domeni prikupljanja činjenične osnove spora, a istražno načelo prevladava u domeni prikupljanja dokaznih sredstava i izvođenja dokaza. To konkretno znači sljedeće:

I. SUD U PRAVILU SMIJE UTVRĐIVATI SAMO ONE ČINJENICE KOJE SU STRANKE IZNIJELE.

Preoblikovano u negativan smisao, to bi značilo da sud u pravilu ne smije voditi računa o činjenicama na koje se niti jedna stranka nije pozvala. Takav stav ZPP-a opravdava se sa sljedeća 2 glavna argumenta:

1. U parničnom postupku u pravilu se odlučuje o pravima kojima stranke slobodno raspolažu. Ne uzimanje u obzir stranačkih dispozicija oduzima građanskopravnim odnosima u stadiju parničenja jedno od njihovih osnovnih svojstava.
Načelo dispozitivnosti jedno je od osnovnih načela građanskog prava, a naziva se još i načelom slobodne inicijative stranaka ili načelom stranačke autonomije. To načelo ima svoje značajno mjesto i u građanskom procesnom pravu. Prema načelu dispozicije inicijativa za pokretanje parnice, njeno održavanje, razvoj procesnih stadija, raspolaganje predmetom spora i prestanak parnice nalazi se u rukama stranaka. Kako je načelo dispozitivnosti bitna karakteristika građanskopravnih odnosa, tako i u ZPP-u dominiraju pravila koja su odraz tog načela. No budući da autonomija stranaka nije apsolutna odnosno neograničena, u ZPP-u, kao i u svim izvorima građanskog prava, postoji mnoštvo pravila kojima se načelo dispozitivnosti, u principu zbog zaštite javnog interesa, ograničava i korigira. Ta 'korektivna' pravila ZPP-a odraz su načela oficioznosti koje sudu daje ovlaštenje da po službenoj dužnosti poduzima određene aktivnosti, dakle i bez inicijative, pa čak i protiv volje stranaka. Tako je sud dužan ne uvažiti dispozicije stranaka koje su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (čl. 3. st. 3.). Ovo kratko objašnjenje načela dispozitivnosti i oficioznosti bilo je nužno zbog njihove povezanosti s raspravnim i istražnim načelom. Naime, raspravno načelo zapravo predstavlja odraz načela dispozitivnosti, a istražno načelo je odraz načela oficioznosti. U zaključku ovog prvog argumenta u korist prihvaćene dominacije raspravnog načela u domeni prikupljanja činjenične osnove spora, potrebno je naglasiti da bi u suprotnom slučaju, odnosno u slučaju dominacije inkvizitornog načela, sud bio taj o čijoj bi diskreciji ovisilo o kojim će se građanskopravnim odnosima suditi. Takvim rješenjem bio bi izigran dispozitivan karakter procesnog sustava.

2. Drugi argument u korist rješenja ZPP-a da sud u pravilu smije utvrđivati samo one činjenice koje su stranke iznijele čisto je praktične naravi. Protivnički stavovi stranaka predstavljaju garanciju da će sud biti svestrano obaviješten o bitnim elementima spora. Zbog toga nije ni potrebno da sudu pripada inicijativa za prikupljanje činjenica. Kao što je već rečeno, iako mu ne pripada inicijativa za prikupljanje činjenica, sud je ipak, u svrhu zaštite javnog interesa, ovlašten kontrolirati određene dispozicije stranaka. U domeni prikupljanja činjenične osnove spora ta kontrola suda izgleda ovako:

II. SUD JE OVLAŠTEN UTVRDITI I ČINJENICE KOJE STRANKE NISU IZNIJELE AKO IZ REZULTATA RASPRAVE I DOKAZIVANJA PROIZLAZI DA STRANKE IDU ZA TIM DA RASPOLAŽU ZAHTJEVIMA KOJIMA NE MOGU RASPOLAGATI.

Dakle, u svrhu suzbijanja nedopuštenih stranačkih raspolaganja u parnici odnosno onih stranačkih raspolaganja koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (čl. 3. st. 3.), sud je ovlašten utvrđivati i one činjenice što ih stranke nisu iznijele. Jedino se u tom slučaju dopušta inicijativa suda u prikupljanju činjenica, dok u ostalim slučajevima i dalje dominira raspravno načelo. Razlog takvom rješenju je jasan (a i već spomenut) - načelo dispozitivnosti nije i ne može biti neograničeno. Kada stranke svojim dispozicijama ugrožavaju pravni poredak odnosno nastoje izigrati primjenu prisilnih propisa i pravila javnog morala, sud mora imati mogućnost intervencije i suzbijanja takvog ponašanja stranaka.

To su bila rješenja sadašnjeg ZPP-a u domeni prikupljanja činjenica. Sada ćemo razmotriti kakva rješenja postoje u domeni prikupljanja dokaznih sredstava i izvođenja dokaza.

III. SUD JE OVLAŠTEN IZVESTI I DOKAZE KOJE STRANKE NISU PREDLOŽILE, AKO SU TI DOKAZI ZNAČAJNI ZA ODLUČIVANJE.

Iz citiranog pravila može se zaključiti da u domeni prikupljanja dokazne građe dominira istražno načelo, što znači da sud, neovisno o prijedlozima stranaka, može po vlastitoj volji odlučivati o izvođenju dokaza. On je ovlašten (ako smatra da su ti dokazi značajni za odlučivanje) izvoditi ne samo dokaze koje stranke nisu iznijele već i one čijem se izvođenju stranke protive. Takav stav postojećeg ZPP-a opravdavao se sa sljedeća 3 glavna argumenta:

1. Takva široka inkvizitorna ovlaštenja suda nužna su za ostvarenje uvjeta za slobodnu ocjenu dokaza.
ZPP je, uz određene neizbježne korekture i ograničenja, zasnovan na sistemu slobodne ocjene dokaza što znači da o izboru, ispitivanju i dokaznoj snazi dokaznih sredstava sud odlučuje slobodno (odnosno nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima ni dispozicijama stranaka). Takvo rješenje u načelu garantira pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, pa prema tome omogućuje i donošenje pravilne odluke. U tu svrhu se i opravdavaju široka inkvizitorna ovlaštenja suda u domeni prikupljanja dokaznih sredstava jer se time ostvaruju uvjeti za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja odnosno za otkrivanje tzv. "materijalne istine".

2. Drugi argument zapravo predstavlja tvrdnja da široke inkvizitorne ovlasti suda ne dovode u pitanje načelo dispozicije (što je glavni argument protiv dominacije istražnog načela u domeni prikupljanja činjenica). Inkvizitornim ovlaštenjima suda u domeni prikupljanja dokaznih sredstava ne dovodi se u pitanje ovlaštenje stranaka da utvrđuju temu raspravljanja.

3. Protiv isključive primjene raspravnog načela ističe se da takav sistem ugrožava ekonomski slabijeg partnera. Naime, u snažnije akuzatornom postupku jača uloga stranaka, pa raste i potreba za kvalitetnim zastupnicima. Inkvizitorno načelo, s druge strane, zbog širokih ovlaštenja suda, pruža bolju mogućnost zaštite ugroženih procesnih subjekata.

Prije prelaska na razmatranje novih rješenja koja se predlažu u Noveli ZPP-a potrebno je navesti još jedno pravilo postojećeg ZPP-a koje sudu daje široka inkvizitorna ovlaštenja glede dokaza. To pravilo je u praksi dovelo do neželjenih posljedica, pa se zbog toga i predlaže njegova promjena (odnosno uklanjanje).

IV. SUD JE DUŽAN POTPUNO I ISTINITO UTVRDITI SPORNE ČINJENICE O KOJIMA OVISI OSNOVANOST ZAHTJEVA.

Ovo pravilo iz članka 7. stavka 1. odraz je načela traženja (materijalne) istine u parničnom postupku. Kako stjecanje istinitih spoznaja o objektivnoj stvarnosti (u granicama u kojima je to moguće) predstavlja bitan preduvjet pravilnosti i zakonitosti sudske odluke, ZPP stavlja u dužnost suda da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva. Toj zakonskoj odredbi ne bi se vjerojatno ništa prigovorilo da ona u praksi nije postala razlogom nepotrebnog ukidanja prvostupanjskih odluka, kao i neprimjenjivanja pravila o teretu dokazivanja.

Novelom ZPP-a iz 1990. odnosno uvođenjem članka 221a. naglašena je dužnost suda da primjenjuje pravila o teretu dokazivanja, onda kada na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu. Kako je sud, da bi mogao meritorno presuditi, dužan činjenice utvrditi izvjesno odnosno sa sigurnošću (uz isključenje bilo kakve sumnje), za slučaj da to ne može učiniti dokazivanjem, predviđena je primjena pravila o teretu dokazivanja. Na temelju tih pravila sud utvrđuje koja će stranka snositi štetne posljedice nemogućnosti utvrđenja činjenica dokazivanjem. Pravila o teretu dokazivanja postoje zbog toga što sud nema pravo otkloniti izricanje presude u slučaju da raspoloživim dokaznim sredstvima nije uspio razjasniti i utvrditi važne činjenice.

No ono što se događalo u praksi nije bilo u skladu s navedenim člankom 221a. odnosno s pravilima o teretu dokazivanja. Viši sudovi, dajući prednost citiranom čl. 7. st. 1., a zanemarujući čl. 221a., ukidali su odluke nižih sudova s uputom da pod svaku cijenu utvrde istinu ponovnim izvođenjem istih dokaza. Imajući u vidu takvu praksu viših sudova, može se razumjeti nesklonost, možda čak i bojazan, nižih sudova da činjenice, koje nisu uspjeli utvrditi dokazivanjem, utvrđuju primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Neprimjenjivanje pravila o teretu dokazivanja odnosno inzistiranje na "idealu" traženja materijalne istine definitivno dovodi u pitanje ostvarivanje prava stranaka na suđenje u razumnom roku, kao i ostvarivanje načela ekonomičnosti (čl. 10. ZPP-a propisuje da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova).
To je i jedan od glavnih razloga prijedloga Novele ZPP-a o ukidanju širokih inkvizitornih ovlaštenja suda glede izvođenja dokaza.

Ovime smo konačno došli do razmatranja glavne teme ovog komentara. Prvo će biti naveden prijedlog izmjene prethodno obrađenog čl. 7. ZPP-a, zatim će slijediti usporedba 'novog' i trenutno postojećeg članka 7., a nakon toga bit će obrazloženo zbog čega se ta izmjena predlaže.

IZMJENA ČLANKA 7. ZPP-a

Predlaže se sljedeća izmjena članka 7.:
(1) Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.

Usporedbom sadašnjeg i budućeg članka 7. mogu se uočiti sljedeće velike promjene:

1. DOMINACIJA AKUZATORNOG NAČELA I U DOMENI IZVOĐENJA DOKAZA

Sud, u pravilu, više neće biti ovlašten izvoditi dokaze koje nijedna stranka nije predložila ili čijem se izvođenju stranke protive. Time će raspravna metoda postati dominantna, ne samo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, nego i u domeni prikupljanja dokaznih sredstava.

U vezi s time mora se izmijeniti i članak 200. ZPP-a koji trenutno glasi ovako:
(1) Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
(2) Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud.
Predlaže se sljedeća izmjena čl. 200. da ne bi nastale neusklađenosti unutar Zakona: "Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica."

2. OVLAŠTENJA SUDA PRI UTVRĐIVANJU ČINJENICA I PRI IZBORU DOKAZNIH SREDSTAVA BIT ĆE JEDNAKA

To je logična posljedica dominacije raspravnog načela. Kako sud više neće moći sam slobodno odlučivati o tome koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja važnih činjenica, bilo je potrebno osigurati kontrolu suda glede primjene prisilnih propisa i pravila javnoga morala na isti način kao što to trenutno postoji kod prikupljanja činjenične osnove spora. To znači da će sud biti ovlašten izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke nepredlaganjem određenih dokaza idu za tim da izigraju primjenu prisilnih pravila ili pravila javnog morala.

3. BRIŠE SE POSTOJEĆI STAVAK 1. O DUŽNOSTI SUDA DA POTPUNO I ISTINITO UTVRDI SPORNE ČINJENICE O KOJIMA OVISI OSNOVANOST ZAHTJEVA

Ovo pravilo sudu daje široka inkvizitorna ovlaštenja glede izvođenja dokaza. Kako će se Novelom ZPP-a prevlast u domeni prikupljanja dokaznih sredstava dati raspravnom načelu, bit će potrebno citirani st. 1. čl. 7. "ukloniti" iz ZPP-a (pogotovo zbog prethodno objašnjenih negativnih posljedica koje je inzistiranje na otkrivanju materijalne istine proizvelo u praksi).

Nakon obavljene usporedbe postojećeg i budućeg članka 7. ZPP-a potrebno je iznijeti i glavne argumente koji su doveli do prijedloga ove velike izmjene koja će, nadamo se, doprinijeti (zajedno s drugim izmjenama koje se predlažu) efikasnijem i bržem pružanju pravne zaštite nego što je to slučaj danas.

OBRAZLOŽENJE IZMJENE ČLANKA 7. ZPP-a

Inzistiranje na dužnosti suda da po službenoj dužnosti prikuplja sve bitne dokaze odraz je stava o "idealu" otkrivanja materijalne istine. Praksa je pokazala da je takav stav viših sudova imao za posljedicu nepotrebno ukidanje prvostupanjskih odluka (s uputom nižem sudu da utvrdi istinu ponovnim izvođenjem istih dokaza), kao i neprimjenjivanje pravila o teretu dokazivanja. Time su se sporovi nepotrebno odužili te je dovedeno u pitanje poštivanje temeljnog ljudskog prava (zajamčenog u Europskoj konvenciji) na suđenje u razumnom roku.

Prijedlog izmjene članka 7. polazi od činjenice da su građanskopravni odnosi u pravilu uređeni dispozitivnim propisima i da bi stoga na strankama trebao biti teret u prikupljanju ne samo činjenične već i dokazne građe. Ako stranke mogu neiznošenjem tvrdnji o bitnim činjenicama na posredan način utjecati na ishod spora, nema razloga zašto to ne bi mogle i neiznošenjem dokaznih prijedloga. Uloga suda bi u tom pogledu bila kontrolna - on bi po službenoj dužnosti izvodio dokaze samo radi provjere ne raspolažu li stranke u postupku svojim pravima protivno prisilnim propisima i javnome moralu.

Praksa pokazuje da sud informacije o važnim dokazima saznaje gotovo isključivo od stranaka, pa je inzistiranje na inkvizitornim ovlaštenjima suda u pogledu prikupljanja dokaznih sredstava bez većeg praktičnog značaja. Pored toga, stranke ionako mogu "ugroziti" široka inkvizitorna ovlaštenja suda u pogledu dokaza na taj način da ne predujme sredstva za izvođenje dokaza jer se tada, u pravilu, dokazi neće izvesti (čl. 153. ZPP).

Argument koji se također navodi u korist predložene izmjene čl. 7. ZPP-a je taj da se sudu u toku postupka osigurava aktivna "poticateljska" uloga koja, s druge strane, predstavlja i njegovu dužnost. Naime, prema čl. 298. ZPP-a: "Predsjednik će se vijeća postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način brinuti da se u tijeku rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku." Ako stranke ne žele slijediti upozorenje suda, trebale bi snositi posljedice svoje odluke.

I naposljetku, kako se u Noveli ZPP-a predlaže da stranku (u pravilu) kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik, potreba za inkvizitornim ovlaštenjima suda bitno je smanjena. Time se želi i doskočiti problemu koji se kao posljedica javlja u snažnijem akuzatornom postupku, a to je da tada raste potreba za kvalitetnim zastupnicima.

Ovime smo došli do kraja ovog, malo opširnijeg, komentara izmjene članka 7. ZPP-a koja se predlaže u Noveli ZPP-a, a koja predstavlja jednu veliku promjenu u uređenju našeg parničnog postupka. Suci više neće imati široka ovlaštenja, koja na temelju postojećeg ZPP-a imaju, u pogledu izvođenja dokaza. Nadamo se da će takvo rješenje, zajedno s ostalima koja se predviđaju Novelom ZPP-a, ostvariti ciljeve zbog kojih se i predlažu, a to su ubrzanje postupka, poboljšanje njegove efikasnosti te poštivanje ljudskog prava na suđenje u razumnom roku.

Napisala: Lana Ofak

Izvori:
1. http://www.pravosudje.hr/doc/zak_par_pos.doc - Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
2. http://jagor.srce.hr/gpp/TemaG/Reforma/Novela.pdf - raniji Nacrt Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku čiji je autor prof. dr. Mihajlo Dika
3. S. TRIVA - V. BELAJEC - M. DIKA: Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb 1986.