1. Općenito - važnije
promjene
Predstojećom Novelom Zakona o parničnom
postupku (ZPP) predlaže se jedna velika promjena u domeni izvođenja
dokaza, a to je ograničenje inkvizitornih ovlaštenja suda glede
prikupljanja dokaznih sredstava i izvođenja dokaza. Gledano s druge
strane, ta promjena predstavlja još jednu prevagu akuzatornog načela
nad inkvizitornim. Trenutno je akuzatorno načelo dominantno jedino
u sferi prikupljanja činjenične osnove spora, a uvođenjem navedene
promjene postat će dominantno i u domeni izvođenja dokaza.
Prije upuštanja u konkretno objašnjavanje
promjene koja se predlaže u Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama
ZPP-a u vezi inkvizitornog i akuzatornog načela, potrebno je reći
par riječi o tim načelima, ali i navesti rješenja koja u pogledu
tih načela postoje u sadašnjem ZPP-u.
2. O odnosu načela
Inkvizitorno i akuzatorno načelo međusobno
se razlikuju po tome što daju različite odgovore na pitanje kome
pripada inicijativa za prikupljanje procesnog materijala na temelju
kojeg sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu. Prema inkvizitornom
načelu inicijativa pripada sudu, a prema akuzatornom načelu inicijativa
pripada strankama.
Procesni materijal na temelju kojeg sud donosi odluku o tužbenom
zahtjevu predstavljaju činjenice, pravna pravila, dokazna sredstva
i pravila iskustva, ali za potrebe ovog komentara ograničit ćemo
se samo na razmatranje kome pripada inicijativa za prikupljanje
činjenica, a kome za prikupljanje dokaznih sredstava.
2. Dosadašnja pravila
ZPP-a (čl. 7.)
Prije davanja konkretnog odgovora kome,
prema sadašnjem ZPP-u, pripada inicijativa za prikupljanje činjenica,
a kome za prikupljanje dokaznih sredstava, potrebno je citirati
članak 7. ZPP-a koji će, od sada pa na dalje, biti glavni predmet
razmatranja u ovom komentaru.
Članak. 7. do sada je glasio ovako:
(1) Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o
kojima ovisi osnovanost zahtjeva.
(2) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje
zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(3) Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile,
ako su ti dokazi značajni za odlučivanje.
(4) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice što ih stranke nisu iznijele
ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu
za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član
3. stav 3.), ali svoju odluku ne može temeljiti na činjenicama o
kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.
Dakle, na temelju citiranog čl. 7. možemo
zaključiti da je u ZPP-u raspravno načelo dominiralo u domeni prikupljanja
činjenične osnove spora, a istražno načelo prevladavalo u domeni
prikupljanja dokaznih sredstava i izvođenja dokaza. To konkretno
znači sljedeće:
a. SUD U PRAVILU SMIJE UTVRĐIVATI SAMO
ONE ČINJENICE KOJE SU STRANKE IZNIJELE.
Preoblikovano u negativan smisao, to bi
značilo da sud u pravilu ne smije voditi računa o činjenicama na
koje se niti jedna stranka nije pozvala. Takav stav ZPP-a opravdava
se sa sljedeća 2 glavna argumenta:
1. U parničnom postupku u pravilu se odlučuje
o pravima kojima stranke slobodno raspolažu. Ne uzimanje u obzir
stranačkih dispozicija oduzima građanskopravnim odnosima u stadiju
parničenja jedno od njihovih osnovnih svojstava.
Načelo dispozitivnosti jedno je od osnovnih načela građanskog prava,
a naziva se još i načelom slobodne inicijative stranaka ili načelom
stranačke autonomije. To načelo ima svoje značajno mjesto i u građanskom
procesnom pravu. Prema načelu dispozicije inicijativa za pokretanje
parnice, njeno održavanje, razvoj procesnih stadija, raspolaganje
predmetom spora i prestanak parnice nalazi se u rukama stranaka.
Kako je načelo dispozitivnosti bitna karakteristika građanskopravnih
odnosa, tako i u ZPP-u dominiraju pravila koja su odraz tog načela.
No budući da autonomija stranaka nije apsolutna odnosno neograničena,
u ZPP-u, kao i u svim izvorima građanskog prava, postoji mnoštvo
pravila kojima se načelo dispozitivnosti, u principu zbog zaštite
javnog interesa, ograničava i korigira. Ta 'korektivna' pravila
ZPP-a odraz su načela oficioznosti koje sudu daje ovlaštenje da
po službenoj dužnosti poduzima određene aktivnosti, dakle i bez
inicijative, pa čak i protiv volje stranaka. Tako je sud dužan ne
uvažiti dispozicije stranaka koje su u suprotnosti s prisilnim propisima
i pravilima javnog morala (čl. 3. st. 3.). Ovo kratko objašnjenje
načela dispozitivnosti i oficioznosti bilo je nužno zbog njihove
povezanosti s raspravnim i istražnim načelom. Naime, raspravno načelo
zapravo predstavlja odraz načela dispozitivnosti, a istražno načelo
je odraz načela oficioznosti. U zaključku ovog prvog argumenta u
korist prihvaćene dominacije raspravnog načela u domeni prikupljanja
činjenične osnove spora, potrebno je naglasiti da bi u suprotnom
slučaju, odnosno u slučaju dominacije inkvizitornog načela, sud
bio taj o čijoj bi diskreciji ovisilo o kojim će se građanskopravnim
odnosima suditi. Takvim rješenjem bio bi izigran dispozitivan karakter
procesnog sustava.
2. Drugi argument u korist rješenja ZPP-a
da sud u pravilu smije utvrđivati samo one činjenice koje su stranke
iznijele čisto je praktične naravi. Protivnički stavovi stranaka
predstavljaju garanciju da će sud biti svestrano obaviješten o bitnim
elementima spora. Zbog toga nije ni potrebno da sudu pripada inicijativa
za prikupljanje činjenica. Kao što je već rečeno, iako mu ne pripada
inicijativa za prikupljanje činjenica, sud je ipak, u svrhu zaštite
javnog interesa, ovlašten kontrolirati određene dispozicije stranaka.
U domeni prikupljanja činjenične osnove spora ta kontrola suda izgleda
ovako:
b. SUD JE OVLAŠTEN UTVRDITI I ČINJENICE
KOJE STRANKE NISU IZNIJELE AKO IZ REZULTATA RASPRAVE I DOKAZIVANJA
PROIZLAZI DA STRANKE IDU ZA TIM DA RASPOLAŽU ZAHTJEVIMA KOJIMA NE
MOGU RASPOLAGATI.
Dakle, u svrhu suzbijanja nedopuštenih
stranačkih raspolaganja u parnici odnosno onih stranačkih raspolaganja
koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala
(čl. 3. st. 3.), sud je ovlašten utvrđivati i one činjenice što
ih stranke nisu iznijele. Jedino se u tom slučaju dopušta inicijativa
suda u prikupljanju činjenica, dok u ostalim slučajevima i dalje
dominira raspravno načelo. Razlog takvom rješenju je jasan (a i
već spomenut) - načelo dispozitivnosti nije i ne može biti neograničeno.
Kada stranke svojim dispozicijama ugrožavaju pravni poredak odnosno
nastoje izigrati primjenu prisilnih propisa i pravila javnog morala,
sud mora imati mogućnost intervencije i suzbijanja takvog ponašanja
stranaka.
To su bila rješenja sadašnjeg ZPP-a u domeni
prikupljanja činjenica. Sada ćemo razmotriti kakva rješenja postoje
u domeni prikupljanja dokaznih sredstava i izvođenja dokaza.
III. SUD JE OVLAŠTEN IZVESTI I DOKAZE KOJE
STRANKE NISU PREDLOŽILE, AKO SU TI DOKAZI ZNAČAJNI ZA ODLUČIVANJE.
Iz citiranog pravila može se zaključiti
da u domeni prikupljanja dokazne građe dominira istražno načelo,
što znači da sud, neovisno o prijedlozima stranaka, može po vlastitoj
volji odlučivati o izvođenju dokaza. On je ovlašten (ako smatra
da su ti dokazi značajni za odlučivanje) izvoditi ne samo dokaze
koje stranke nisu iznijele već i one čijem se izvođenju stranke
protive. Takav stav postojećeg ZPP-a opravdavao se sa sljedeća 3
glavna argumenta:
1. Takva široka inkvizitorna ovlaštenja
suda nužna su za ostvarenje uvjeta za slobodnu ocjenu dokaza.
ZPP je, uz određene neizbježne korekture i ograničenja, zasnovan
na sistemu slobodne ocjene dokaza što znači da o izboru, ispitivanju
i dokaznoj snazi dokaznih sredstava sud odlučuje slobodno (odnosno
nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima ni
dispozicijama stranaka). Takvo rješenje u načelu garantira pravilno
utvrđivanje činjeničnog stanja, pa prema tome omogućuje i donošenje
pravilne odluke. U tu svrhu se i opravdavaju široka inkvizitorna
ovlaštenja suda u domeni prikupljanja dokaznih sredstava jer se
time ostvaruju uvjeti za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja
odnosno za otkrivanje tzv. "materijalne istine".
2. Drugi argument zapravo predstavlja tvrdnja
da široke inkvizitorne ovlasti suda ne dovode u pitanje načelo dispozicije
(što je glavni argument protiv dominacije istražnog načela u domeni
prikupljanja činjenica). Inkvizitornim ovlaštenjima suda u domeni
prikupljanja dokaznih sredstava ne dovodi se u pitanje ovlaštenje
stranaka da utvrđuju temu raspravljanja.
3. Protiv isključive primjene raspravnog
načela ističe se da takav sistem ugrožava ekonomski slabijeg partnera.
Naime, u snažnije akuzatornom postupku jača uloga stranaka, pa raste
i potreba za kvalitetnim zastupnicima. Inkvizitorno načelo, s druge
strane, zbog širokih ovlaštenja suda, pruža bolju mogućnost zaštite
ugroženih procesnih subjekata.
Prije prelaska na razmatranje novih rješenja
koja se predlažu u Noveli ZPP-a potrebno je navesti još jedno pravilo
postojećeg ZPP-a koje sudu daje široka inkvizitorna ovlaštenja glede
dokaza. To pravilo je u praksi dovelo do neželjenih posljedica,
pa se zbog toga i predlaže njegova promjena (odnosno uklanjanje).
IV. SUD JE DUŽAN POTPUNO I ISTINITO UTVRDITI
SPORNE ČINJENICE O KOJIMA OVISI OSNOVANOST ZAHTJEVA.
Ovo pravilo iz članka 7. stavka 1. odraz
je načela traženja (materijalne) istine u parničnom postupku. Kako
stjecanje istinitih spoznaja o objektivnoj stvarnosti (u granicama
u kojima je to moguće) predstavlja bitan preduvjet pravilnosti i
zakonitosti sudske odluke, ZPP stavlja u dužnost suda da potpuno
i istinito utvrdi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva.
Toj zakonskoj odredbi ne bi se vjerojatno ništa prigovorilo da ona
u praksi nije postala razlogom nepotrebnog ukidanja prvostupanjskih
odluka, kao i neprimjenjivanja pravila o teretu dokazivanja.
Novelom ZPP-a iz 1990. odnosno uvođenjem
članka 221a. naglašena je dužnost suda da primjenjuje pravila o
teretu dokazivanja, onda kada na temelju izvedenih dokaza ne može
sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu. Kako je sud, da bi mogao
meritorno presuditi, dužan činjenice utvrditi izvjesno odnosno sa
sigurnošću (uz isključenje bilo kakve sumnje), za slučaj da to ne
može učiniti dokazivanjem, predviđena je primjena pravila o teretu
dokazivanja. Na temelju tih pravila sud utvrđuje koja će stranka
snositi štetne posljedice nemogućnosti utvrđenja činjenica dokazivanjem.
Pravila o teretu dokazivanja postoje zbog toga što sud nema pravo
otkloniti izricanje presude u slučaju da raspoloživim dokaznim sredstvima
nije uspio razjasniti i utvrditi važne činjenice.
No ono što se događalo u praksi nije bilo
u skladu s navedenim člankom 221a. odnosno s pravilima o teretu
dokazivanja. Viši sudovi, dajući prednost citiranom čl. 7. st. 1.,
a zanemarujući čl. 221a., ukidali su odluke nižih sudova s uputom
da pod svaku cijenu utvrde istinu ponovnim izvođenjem istih dokaza.
Imajući u vidu takvu praksu viših sudova, može se razumjeti nesklonost,
možda čak i bojazan, nižih sudova da činjenice, koje nisu uspjeli
utvrditi dokazivanjem, utvrđuju primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Neprimjenjivanje pravila o teretu dokazivanja
odnosno inzistiranje na "idealu" traženja materijalne
istine definitivno dovodi u pitanje ostvarivanje prava stranaka
na suđenje u razumnom roku, kao i ostvarivanje načela ekonomičnosti
(čl. 10. ZPP-a propisuje da je sud dužan nastojati da se postupak
provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova). To je i jedan
od glavnih razloga prijedloga Novele ZPP-a o ukidanju širokih inkvizitornih
ovlaštenja suda glede izvođenja dokaza.
Ovime smo konačno došli do razmatranja
glavne teme ovog komentara. Prvo će biti naveden prijedlog izmjene
prethodno obrađenog čl. 7. ZPP-a, zatim će slijediti usporedba 'novog'
i 'starog' članka 7., a nakon toga bit će obrazloženo zbog čega
se dogodila izmjena.
4. Izmjene članka 7.
Nakon izmjena članak 7. sada glasi:
(1) Stranke su dužne iznijeti činjenice
na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju
te činjenice.
(2) Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele
i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja
da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati
(članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima
o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.
Usporedbom sadašnjeg i budućeg članka 7.
mogu se uočiti sljedeće velike promjene:
1. DOMINACIJA AKUZATORNOG NAČELA I U DOMENI
IZVOĐENJA DOKAZA
Sud, u pravilu, više neće biti ovlašten
izvoditi dokaze koje nijedna stranka nije predložila ili čijem se
izvođenju stranke protive. Time će raspravna metoda postati dominantna,
ne samo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, nego i
u domeni prikupljanja dokaznih sredstava.
U vezi s time mora se izmijeniti i članak
200. ZPP-a koji trenutno glasi ovako:
(1) Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje
odluke.
(2) Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica,
rješava sud.
Predlaže se sljedeća izmjena čl. 200. da ne bi nastale neusklađenosti
unutar Zakona: "Sud odlučuje o tome koje će od predloženih
dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica."
2. OVLAŠTENJA SUDA PRI UTVRĐIVANJU ČINJENICA
I PRI IZBORU DOKAZNIH SREDSTAVA BIT ĆE JEDNAKA
To je logična posljedica dominacije raspravnog
načela. Kako sud više neće moći sam slobodno odlučivati o tome koje
će dokaze izvesti radi utvrđivanja važnih činjenica, bilo je potrebno
osigurati kontrolu suda glede primjene prisilnih propisa i pravila
javnoga morala na isti način kao što to trenutno postoji kod prikupljanja
činjenične osnove spora. To znači da će sud biti ovlašten izvesti
dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke
nepredlaganjem određenih dokaza idu za tim da izigraju primjenu
prisilnih pravila ili pravila javnog morala.
3. BRIŠE SE POSTOJEĆI STAVAK 1. O DUŽNOSTI
SUDA DA POTPUNO I ISTINITO UTVRDI SPORNE ČINJENICE O KOJIMA OVISI
OSNOVANOST ZAHTJEVA
Ovo pravilo sudu daje široka inkvizitorna
ovlaštenja glede izvođenja dokaza. Kako će se Novelom ZPP-a prevlast
u domeni prikupljanja dokaznih sredstava dati raspravnom načelu,
bit će potrebno citirani st. 1. čl. 7. "ukloniti" iz ZPP-a
(pogotovo zbog prethodno objašnjenih negativnih posljedica koje
je inzistiranje na otkrivanju materijalne istine proizvelo u praksi).
Nakon obavljene usporedbe postojećeg i
budućeg članka 7. ZPP-a potrebno je iznijeti i glavne argumente
koji su doveli do prijedloga ove velike izmjene koja će, nadamo
se, doprinijeti (zajedno s drugim izmjenama koje se predlažu) efikasnijem
i bržem pružanju pravne zaštite nego što je to slučaj danas.
OBRAZLOŽENJE IZMJENE ČLANKA 7. ZPP-a
Inzistiranje na dužnosti suda da po službenoj
dužnosti prikuplja sve bitne dokaze odraz je stava o "idealu"
otkrivanja materijalne istine. Praksa je pokazala da je takav stav
viših sudova imao za posljedicu nepotrebno ukidanje prvostupanjskih
odluka (s uputom nižem sudu da utvrdi istinu ponovnim izvođenjem
istih dokaza), kao i neprimjenjivanje pravila o teretu dokazivanja.
Time su se sporovi nepotrebno odužili te je dovedeno u pitanje poštivanje
temeljnog ljudskog prava (zajamčenog u Europskoj konvenciji) na
suđenje u razumnom roku.
Prijedlog izmjene članka 7. polazi od činjenice
da su građanskopravni odnosi u pravilu uređeni dispozitivnim propisima
i da bi stoga na strankama trebao biti teret u prikupljanju ne samo
činjenične već i dokazne građe. Ako stranke mogu neiznošenjem tvrdnji
o bitnim činjenicama na posredan način utjecati na ishod spora,
nema razloga zašto to ne bi mogle i neiznošenjem dokaznih prijedloga.
Uloga suda bi u tom pogledu bila kontrolna - on bi po službenoj
dužnosti izvodio dokaze samo radi provjere ne raspolažu li stranke
u postupku svojim pravima protivno prisilnim propisima i javnome
moralu.
Praksa pokazuje da sud informacije o važnim
dokazima saznaje gotovo isključivo od stranaka, pa je inzistiranje
na inkvizitornim ovlaštenjima suda u pogledu prikupljanja dokaznih
sredstava bez većeg praktičnog značaja. Pored toga, stranke ionako
mogu "ugroziti" široka inkvizitorna ovlaštenja suda u
pogledu dokaza na taj način da ne predujme sredstva za izvođenje
dokaza jer se tada, u pravilu, dokazi neće izvesti (čl. 153. ZPP).
Argument koji se također navodi u korist
izmjene čl. 7. ZPP-a je taj da se sudu u toku postupka osigurava
aktivna "poticateljska" uloga koja, s druge strane, predstavlja
i njegovu dužnost. Naime, prema čl. 298. ZPP-a: "Predsjednik
će se vijeća postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način
brinuti da se u tijeku rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da
se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se
označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka
i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo
činjenično stanje važno za odluku." Ako stranke ne žele slijediti
upozorenje suda, trebale bi snositi posljedice svoje odluke.
I naposljetku, kako se u Noveli ZPP-a propisuje
da stranku (u pravilu) kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik,
potreba za inkvizitornim ovlaštenjima suda bitno je smanjena. Time
se želi i doskočiti problemu koji se kao posljedica javlja u snažnijem
akuzatornom postupku, a to je da tada raste potreba za kvalitetnim
zastupnicima.
Ovime smo došli do kraja ovog, malo opširnijeg, komentara izmjene
članka 7. ZPP-a koja se predlaže u Noveli ZPP-a, a koja predstavlja
jednu veliku promjenu u uređenju našeg parničnog postupka. Suci
više neće imati široka ovlaštenja, koja na temelju postojećeg ZPP-a
imaju, u pogledu izvođenja dokaza. Nadamo se da će takvo rješenje,
zajedno s ostalima koja se predviđaju Novelom ZPP-a, ostvariti ciljeve
zbog kojih se i predlažu, a to su ubrzanje postupka, poboljšanje
njegove efikasnosti te poštivanje ljudskog prava na suđenje u razumnom
roku.
Napisala: Lana Ofak
Izvori:
1. http://www.pravosudje.hr/doc/zak_par_pos.doc
- Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
2. http://jagor.srce.hr/gpp/TemaG/Reforma/Novela.pdf
- raniji Nacrt Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku čiji
je autor prof. dr. Mihajlo Dika
3. S. TRIVA - V. BELAJEC - M. DIKA: Građansko parnično procesno
pravo, Narodne novine, Zagreb 1986.
|