25.svibnja 2000.
Ustavni sud ukinuo odredbe Kaznenog
zakona članka 204 stavka 2 i 3
Najnovija odluka Ustavnog suda, kojom je pokrenut postupak ocjene
ustavnosti Kaznenog zakona izazvala je oprečne reakcije javnosti,
sa dodatnim popratnim komentarima pravnih stručnjaka, tiska, te
samih građana.
Naime, radi se o zakonskoj normi čiju je ustavnost još 1996 godine
odbio ocjenjivati Ustavni sud u prošlom sazivu, koja propisuje da
u slučaju klevete ili uvrede predsjednika Republike, Vlade, Sabora,
te predsjednika Ustavnog ili Vrhovnog suda
u svezi s njihovim radom ili položajem, kazneni postupak poduzima
državni odvjetnik po službenoj dužnosti, a po prethodno pribavljenoj
pisanoj suglasnosti oklevetanog.
Zašto Ustavni sud još 1996 godine nije prihvatio prijedlog za ocjenu
ustavnosti ove norme - nije poznato, iako se presumira kao naklonost
ondašnjeg saziva Ustavnoga suda vladajućoj stranci, zatim prevelikog
autoriteta tadašnjeg predsjednika, možda neki osobni razlozi ili
pak prisilno ušutkavanje onih koji bi htjeli i imali što za reći.
Koliko god se nakon 1996 godine šutjelo o tome, duhovi prošlosti
su izišli iz okova ambicije, moći, vlasti, te potaknuti nekim moralom
i potrebom za bolje i pravednije sutra, doveli su do toga, da se
prošloga tjedna postavi identično pitanje o ustavnosti iste zakonske
norme, koje je rezultiralo njezinim ukidanjem.
Ta odluka bila je više nego potrebna, jer je zakonska norma članka
204 st. 2 i 3 Kaznenog zakona - neustavna i ide na ruku samim dužnosnicima
naspram ostalih građana (pretpostavljajući valjda da smo svi jednaki
prad zakonom?), jer poznato je da su sami dužnosnici već zaštićeni
imunitetom nepovredivosti i neodgovornosti u svezi sa njihovim radom
ili položajem koje im jamči Ustav RH u čl. 75 i 119, te im dodatna
privilegija, da i oni sada nekog gone makar i sa pismenom suglasnosti,
zaista nije ni potrebna.
Slijedeća neustavnost zakonske norme ogleda se u njezinom odnosu
djelovanja nasuprot ostalih građana, jer su građani samim time dovedeni
u neravnopravan položaj u odnosu na 5 - oricu ‘veličanstvenih’ državnih
dužnosnika: predsjednika Republike, predsjednika Sabora, premijera,
predsjednika Ustavnog i Vrhovnog suda. koji, u odnosu na djela osobne
naravi već imaju posebnu zaštitu.
Bilo kako bilo, činjenica je da već dulje vrijeme ova norma egzistira
u našoj svakodnevnici kao takva, odnosi se na sve 'nas' u odnosu
na zaštićenu osobnost, čast, i moć 'njih', pružajući im dodatnu
preventivnu zaštitu, time čineći ih još zaštićenijim, jačim, autoritativnijim
nego što bi trebali biti.
Ispalo je da je Kazneno pravo zaista supsidijarno, kako ga tumači
materijalna strana kaznene znanosti, ali u ovoj odnosnoj normi je
očito da je ovaj put i sam tvorac kaznenog zakona pogriješio u nečemu,
ova norma može biti supsidijarna, ali ne i u ovom slučaju, i ne
u odnosu na sam Ustav.
Da li je dosadašnje (i jedino) naše kazneno zakonodavstvo zaista
i bilo ‘Ultima ratio societas’ (samo za neke) ili to doista vrijedi
za sve – irelevantno je, važno je da je nova odredba Ustavnog suda
ustavna i zakonita, jer ‘Jura novit curia’.