8. listopada 1999.
HRVATSKA - HAAG - EUROPA: RASPADA LI SE SRETNO TROJSTVO?
U vrijeme kada je Hrvatska proživljavala dosad nezapamćenu kalvariju na ovim
prostorima uz širom otvorene oči zatečene zapadnoeuropske publike, postalo je jasno
kako više nije moderno, a ni osobito poželjno, biti isključivo pasivni promatrač dok u
predvorju moderne civilizacije nesređene relikvije povijesti prijete preuzimanjem
budućnosti. I tako nasta ICTY (za one neupućene Međunarodni kazneni sud za zločine
počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije). No, budući da na svijetu nema tog rješenja
za koje se ne bi mogao izmisliti neki novi problem, tako se i u ovom slučaju ad hoc
formirani sud suočio sa nedostatkom jasno utvrđenih metoda i ciljeva osim onih svima nam
poznatih da treba kazniti ratne zločince, pa ako još k tome uzmemo i ondašnje
neslaganje predsjednika suda Antonia Cassesea i glavne tužiteljice Louise Arbour koje se
još uvijek prepričava po haaškim hodnicima, trebalo je odmah stisnuti palčeve i nadati
se najboljem. Problemi su počeli kada je Gabrielle Kirk McDonald, u ono vrijeme sutkinja
ICTY-a, zbog nedostatka čvrstih dokaza protiv generala Blaškića odlučila putem
subpoene povesti bespoštedni rat protiv Hrvatske i BiH za pribavljanje opsežne
dokumentacije pod prijetnjom kazne. Tek nakon što je Hrvatska odbila takav oblik
komunikacije splasnuo je arogantni ton koji je vladao od samog početka, no to je bilo
samo prividno zatišje koje će eskalirati u bliskoj budućnosti nakon toga fijaskom
dokaza i svjedočanstava optužbe u gore navedenom slučaju Blaškić. Ražanj je konačno
spreman, a zečeva je ionako puna šuma - pitanje je samo na koju stranu će interesi suda
prevagnuti.
I baš kao što su mudri Španjolci još davno rekli kako je s parnicama najgore to
što se iz jedne rađa stotine novih, mala ali uigrana ekipa otisnula se u nove pobjede uz
donekle promijenjena pravila igre bidući da je subpoena postala više nego neugodna za
kredibilitet Haaškog suda. Ovaj put se promjene odnose na sofisticiranije metode
nametanja vlastitog autoriteta i uz blagu dozu gostoljubivosti naglašavajući kako su
vrata šesterokrevetne sobe širom otvorena za nove goste jer kad Haag ne zna kako da
dođe do njih možda će oni sami krenuti prema Haagu. I začudo su se šestorica iz
viteške skupine odlučili, vođeni nadobudnim obećanjima o brzom okončanju postupka,
uputiti ka svojim dobročiniteljima. Na žalost, ili na sreću nekih od njih, veselo
društvo se prorijedilo zbog nedostatka dokaza za dvojicu. Daljnje otkazivanje aranžmana
se očekuje.
Na zapisnicima dosadašnjih slučajeva još se ni tinta nije osušila, a Sud je opet
brzinom munje odlučio bez odugovlačenja pokazati količinu svog poštovanja spram
Hrvatske jasno definirajući njezinu ulogu i položaj u međunarodnoj zajednici. Zemlje
bez značajnije novovjeke ratne povijesti koje su se razvijale u više-manje stabilnim
uvjetima i okolini uzele su si za pravo odlučivati o odgovornosti zemlje u kojoj je mir
ništa drugo nego interval između dva sukoba, a najnoviji primjer za to je inzistiranje
na predočavanju svih dokaza i izvještaja o akcijama "Bljesak" i
"Oluja" zbog mogućih ratnih zločina. Pa postoji li uopće rat koji ih nema?
Slučajno mi pada na pamet Vijetnam čije su brutalnosti nevoljko priznate u javnosti i
sve je proglašeno velikom greškom i neslavnom epizodom u prošlosti koju je najbolje
više nikada ne spominjati, a sve u ime američkog nacionalnog ponosa.
Uz maksimalnu dozu ozbiljnosti želim reći kako se i ja priklanjam većini i smatram
da je prvobitna ideja o institucionalizaciji jedinstvene snage uma i prisile koja će
stati na kraj ratnim zločincima više nego poželjna sve dotle dok ne izgubi iz vida svoj
prvobitni cilj jer nakon toga postaje prijetnjom.
Nedavno je ministar pravosuđa stao na žulj predsjednici suda izjavom da je
"postignuta suglasnost" o spornoj dokumentaciji glede "Bljeska" i
"Oluje" te o pitanjima Naletilićevog izručenja čime je samo produbio jaz
između Hrvatske i Haaga.
Nešto bi u cijeloj ovoj situaciji trebalo promijeniti jer ako Hrvatska želi pokazati
da je sposobna nositi se sa zamršenim klupkom propisa i odnosa u međunarodnoj zajednici
mora naučiti primati udarce. Ali mora joj se dati i šansa.
